Udba je još živa !

Joško Čelan

1. Udba

"Udba je naša sudba" – govorilo se pola stoljeća u totalitarnom jugokomunizmu. Malo je ljudi moglo povjerovati da bi se ta i takva sudba mogla nastaviti u naizgled neovisnoj i slobodnoj hrvatskoj državi, ali upravo tako stvari stoje: Udba, tajna policija ili možda čak podzemna vlast ove države, živi i dalje, makar sada i pod drugačijim imenima. Bitno je da je netaknut kadrovske, djelatni i svjetonazorni kontinuitet.

Zapravo zgodno bi bilo reći čak da nema ova država Udbu, već Udba ima ovu državu.

Što je o Udbi, tajnoj službi ili podzemnoj vlasti, uopće moguće kazati, s obzirom na njenu takvu tajnu narav?

Moguće je osloniti se na povijesnu publicistiku, ali i na aktualno štivo, koje se tu i tamo ipak pojavi u inače strogo nadziranim medijima u Hrvatskoj.

Pred sobom, recimo, imam članak pod naslovom "Udba protiv Vukušića na splitskom sudu", objavljen u Hrvatskom listu od 10. lipnja ove godine. U njemu je riječ o istrazi protiv hrvatskog publicista Bože Vukušića, svojedobnog člana saborske Komisije za istraživanje ratnih i poratnih zločina, optuženog za otmicu nekadašnjeg udbaša Blagoja Zelića. Ultraljevičarsko internetsko glasilo Index.hr objavilo je 31. svibnja da je protiv Vukušića pred sutkinjom Županijskog suda u Splitu Ljiljanom Stipišić svjedočio Josip Manolić. Riječ je, po svemu sudeći, o svojevrsnom "odgovoru" ovdašnje Udbe na suđenje njenim pripadnicima u Njemačkoj, u kojima Vukušić ima ulogu svjedoka.

U tom članku Vukušić bez zadrške udbašima naziva nekadašnjeg predsjednika vlade Josipa Manolića, prošlodesetljetnog predsjednika države Stipu Mesića, njegova današnjeg nasljednika Ivu Josipovića, te cijeli niz njihovih savjetnika i suradnika, među kojima je, naravno, najuočljiviji Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova ex Jugoslavije.

Novinar Hrvatskog lista Silvio Tabaković skreće pažnju na neobičnu činjenicu da "većina hrvatskih medija, tiskanih i elektronskih nije posvetila nikakvu pažnju ovoj vijesti, premda većina njih pomno prati aktivnost tog udbaškog fosila" (misli se na Manolića). Očito je iz ovoga da Udba bez ikakve dvojbe ima moć gotovo u potpunosti dozirati svoju nazočnost u hrvatskim medijima u stranom vlasništvu, što jasno govori i o odgovarajućem domaćem i stranom, nazovimo ga tako, paktu.

Udba je tako stekla, da kažemo, dvostruku legitimnost: domaću – njeni pripadnici su "demokratski" izabrani nositelji i najviših državnih dužnosti, i stranu – Velikom svijetu, kako bi rekao Radovan Pavić, ne samo da ne smeta ovakva udbaška vlast u Hrvatskoj, već su neki njegovi bitni čimbenici tu vlast i uspostavili u ovoj zemlji.

Spomenuti udbaši, naravno, takav "legitimitet" koriste u punom iznosu: "demokratski izabrani" predsjednik Mesić sve protivnike sebe i svoje udbaške strukture naziva "obavještajnim podzemljem", što je groteskna inverzija. On je, naime, to "podzemlje", ali, avaj, podzemlje koje ima "demokratski legitimitet".

Spomenuti primjer iz Hrvatskog lista nije nikakav izuzetak: povremeno se u javnosti pojavljuju novi ili stari, više ili manje pouzdani popisi nekadašnjih i(li) sadašnjih dužnosnika i suradnika Udbe. Većina prozvanih ne reagira, jer u vremenu u kojem je Udba i naša današnja vlast, udbaši i ne mogu biti sramni ostaci jedne zločinačke totalitarne vlasti, već građani za uzor ili, kako je glavni britanski operativac sa samog početka priče George Soros rekao na predavanju 18. studenog 1992. godine na Harvardskom klubu u New Yorku: "moji najbolji demokrati".

Njegovi "najbolji demokrati" najvećim svojim dijelom žive u debeloj sjeni, ali tu i tamo ipak se pojave svjedočenja, ponekad i iz krila njih samih.

Tako je, recimo, 22. veljače 2008. godine Slobodna Dalmacija iz pera Saše Jadrijevića Tomasa objavila članak "Sanader bio gubitaš, a ne žrtva politike" – jedan od onih koji bi u normalnim zemljama izazvao prvorazredni skandal, ali u Hrvatskoj prolazi kao da ga nije ni bilo.

"Veljana Radojkovića, predsjednika organizacije SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji, premijer Ivo Sanader je javno optužio da je bio u KOS-u, te da je iz te kontraobavještajne službe njemu došao za šefa u izdavačku kuću "Logos" u Splitu krajem osamdesetih godina", piše on. "Pomalo neuobičajen potez premijera i glasnogovornika Zlatka Mehuna, koji potpisuje optužujuće pismo, uslijedio je nakon teksta u tjedniku "Globus", u kojemu bivši Sanaderovi šefovi opisuju kako im je bilo surađivati s današnjim premijerom".

U Mehunovu priopćenju stoji izričito da je "Radojković za člana uprave 'Logosa' došao izravno iz KOS-a", ali budući da je gazda Soros ovakve likove još na početku proglasio svojim "najboljim demokratima", oni se osjećaju nedodirljivima i ako uopće u ovakvim situacijama reagiraju – rade to nadmeno.

"Ne želim se baviti s tim", odgovara Radojković. "Nema govora o tome da sam bio u KOS-u".

Čovjeku u takvim trenucima preostaje samo pomisao: da se Hrvatska ikad usudila lustrirati ovakve junake, možda bi sada bi manje nabusit. Umjesto toga oglasio se u istom tekstu službeni tumač globalizatorske volje, Žarko Puhovski. "Ako je točna optužba o Radojkovićevu radu u KOS-u, to nije stvar s kojom se možete hvaliti, ali nije ni kazneno djelo, ni činjenica zbog koje bi netko trebao biti prozivan", drži Puhovski.

To je Hrvatska: tadašnji predsjednik vlade optuži prvog čovjeka oporbe u drugom najvećem gradu u zemlji da je bio članom zloglasne tajne službe totalitarnog režima, zbog čega se u drugim postkomunističkim zemljama išlo i u zatvor ili barem trajno letjelo iz politike. U Hrvatskoj to, vidimo, završava s njegovim "šta mi 'ko može". I tako, dok oni viču "ustaša je iza svakog busa", istina je suprotna: ispod svakog kamena izmili poneki udbaš ili kosovac!

Nije, dakle, čudo što je Udba bila i ostala naša sudba.

"Stvoriti obavještajnu službu vrlo je teško", rekao je nekoliko mjeseci prije, 12. travnja 2008. godine u već spomenutom Hrvatskom listu Smiljan Reljić, koji je devedesetih bio na čelu i MUP–a, i SZUP–a, i UNS–a. "Procjena stručnjaka je da za stvaranje kvalitetne obavještajne službe treba jedan ljudski vijek, dakle oko 70 godina".

To bi moglo značiti – kao, uostalom, i Sanaderova priča o Radojkoviću – da nas i danas uhode Titovi i Staljinovi udbaši iz vremena Kominterne. Zvuči kao šala, ali nije – treba samo dodati: "i njihovi potomci".

Uostalom, prema svjedočenju srpskog obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjeg predsjednika vlade Zorana Đinđića, 17. svibnja 2005. godine, obavještajne službe u svim republikama bivše države "nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih". Popović opširno svjedoči da te nekadašnje "republičke Udbe" često i danas surađuju.

Jedan uopćen, ali ipak dojmljiv opis, čini se, samog vrha te podzemne, ali vrlo stvarne i djelatne vlasti dala je 21. srpnja 2007. godine Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović. Ona je napisala komentar "Svaka je priča politička", o bijegu generala Vladimira Zagorca u Austriju i trima vrstama kriminalaca: prvoj, amnestiranim žrtvenim jarcima, drugoj, onima koji su na vrijeme prodali opljačkano i...

"Ostaju naravno treći", piše ona. "To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka".

2. Udbomasonerija

Odnedavno se tu i tamo u političkoj publicistici pojavi pojam – sada ne više Udbe, već udbomasonerije. Kakva je to oznaka i koliko je politički upotrebljiva?

Prvi njegov dio je uglavnom jasan: označava podzemnu vlast, koja je u Hrvatskoj i susjednim državama harala pola stoljeća – od četrdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Masonerija je također pojava i pojam, koji se dovoljno često koristi u publicistici, dok se u masovnim medijima i svakodnevici rabi relativno rjeđe. Vjerojatno stoga što ta moćna i tajnovita udruga – uključujući dakako i njena izdanke (ili predvorja), rotarijance i lionsovce - bez imalo dvojbe uključuje i mnoge vlasnike medija, urednike i novinare.

Hrvatski povjesničar Ivan Mužić u eseju "Tuđman i masonstvo" kraj devedesetih opisuje pomalo tjeskobno i kao rast masonskog pokreta. Ono rezultira stvaranjem Velike lože Hrvatske 8. studenog 1997. godine. Broj masona u Hrvatskoj od 1992. naglo raste i do 1996. godine doseže, prema Mužiću, "njih 7019".

"U tijeku vremena su masoni i njihovi kandidati polagano zauzimali važne položaje u politici, gospodarstvu i kulturi", piše Mužić. "Mediji u njihovoj službi su samo njih, pa i one među njima, koji su očiti mediokriteti, započeli slaviti kao 'velike' političare, gospodarstvenike i znanstvenike. U tisku je već u ljetu 1996. godine objavljeno prvo upozorenje iz hadezeovske baze da pozicije oko predsjednika Tuđmana zauzima masonski lobi".

Ovo o čemu piše Mužić je i pređa od koje je satkana i ovaj napis.

"Paralelno s osnivanjem masonskih loža utemeljivali su se u Hrvatskoj i različiti klubovi", piše ovaj splitski povjesničar i publicist, " koji su uz deklariranu filantropiju i međusobnu pomoć u karijeri postali prikladni i kao regrutni centri kandidata za masonske lože".

Mužić tvrdi da je predsjedniku Tuđmanu dugo vremena "masonska problematika ostala nepoznanica". Tek kasnije, kad saznaje da mu je i "ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivača masonstva u Hrvatskoj", te da vjerojatno nije jedini mason u državnom vrhu, Tuđman, očito, shvaća kako stvari stoje. O tome je, kaže Mužić, i osobno razgovarao s predsjednikom.

"U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ−u masoni i masonski kandidati", piše on, "koji, zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive".

Svoje razočaranje tom "demokracijom" Tuđman je, podsjeća Mužić, i javno izrazio.

"Za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja", rekao je Tuđman u rujnu 1998. godine u listu Mi, "mi smo zemlja koja je loš primjer drugima".

Mužićev zaključak eseja "Tuđman i masoni" sumoran je kao i predsjednikov.

"Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetnu vladavinu eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom", kaže na kraju Mužić. "Masonski graditelji 'novog svjetskog poretka', motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti".

O tome svjedoče, tko zna iz kojih razloga, i sami ovdašnji Sorosevi agenti.

"Predstoji nam novi kolonijalizam, imperijalniji i opasniji od svih dosadašnjih, jer će biti najsofisticiraniji", naveo sam u svome tekstu "U Zagreb, na Summit!" (SD, 22. studenog 2000.) izjavu I.Z. Čička u Nacionalu iz kolovoza 1999. godine. "To je onaj imperijalizam koji nam nudi George Soros svojim tekstom u New York Timesu, prenesenim u prošlom Nacionalu. U njemu kaže da nas povijest uči da su narodi na Balkanu živjeli samo pod diktaturama. Soros nam sad nudi EU kao zamjenu na nekadašnje imperijalne sile".

3. "Slučaj intendant"

Nekome će ove činjenice o staroj Udbi, koja se "dekomunizirala" i "liberalizirala", te tako pretopila u udbomasoneriju, biti manje poznate, a nekome poznatije. Budući da je svakome od nas dužnost posvjedočiti o činjenicama koje poznamo iz blizine, predstavit ću jedan osobito zanimljiv slučaj, koji se ovih dana, dijelom i očekivano, našao u središtu pažnje javnosti. Riječ je o izboru novog intendanta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, za koju dužnost su Kazališno vijeće rečenog HNK-a i splitsko gradsko vijeće predložili Duška Mucala.

Budući da sam u tome izboru aktivno sudjelovao kao potpredsjednik Kazališnog vijeća, mogao sam stvar vidjeti iz neposredne blizine. I za razliku od primjera domaćih udbomasonskih medija, koji su provodili harangu i zabavljali se korijandolima, kroz ovaj slučaj zorno se mogao uočiti način na koji spomenuta udbomasonerija "radi".

Pokušajmo ovim redoslijedom: gradom Splitom i dijelom županije vlada najprije neovisna lista, a potom i Hrvatska građanska stranka bogatog poduzetnika Željka Keruma. Najbogatiji pak Splićani i Dalmatinci su poduzetnici Branko Roglić, dugogodišnji predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i član kluba Lyons, i Juroslav Buljubašić, član kluba Rotary – obojica titoisti i obojica prijatelji Stipe Mesića i Ive Sanadera. Svaki od njih vlasnik je desetak poduzeća i svaki "teži" više od 50 milijuna eura.

Politička uvjerenja Željka Keruma bila su uglavnom javno nepoznata do trenutka dok nije pozvao nadbiskupa Marina Barišića da mu blagoslovi radne prostorije i dok nije na sav glas rekao da "obožava Franju Tuđmana". Odmah je za ovdašnje udbomasonske medije postao glavni hrvatski politički negativac.

Željko Kerum nadmoćno je dobio izbore, jer se ljudima smučilo ovo dvostranačko jednoumlje u državi i lupeška vlast Liste Velog mista u Splitu – ustvari Roglićevih lionsovaca i Buljubašićevih rotarijanaca. Posebno se proslavio jednim intervjuom u kojem je ove splitske masonoide proglasio "kokošarima". Bila je to i javni početak Kerumovih trvenja s Buljubašićem.

Vratimo se splitskom HNK-u: dosadašnji intendant Milan Štrljić je rotarijanac, dakle, i on je umrežen, a Mucalo nije – i on, dakle, izmakao vladajućem sustavu i time se pretplatio na istu porciju medijske demonizacije, kojoj je bio izložen i Kerum.

Ipak, slika nije potpuna, jer manjka najvažniji lik: Marko Roglić, šef splitske Udbe šezdesetih godina, a potom i direktor hotelskog poduzeća "Union Dalmacija" i INA-toursa. Što je radio prijelomnih devedesetih nije sasvim jasno, ali dugi niz godina jedan vodeći političar iz prve splitske Tuđmanove garniture ovako mi je objašnjavao početak: Hrvatskom vladaju udbaši, koji su za raspada SFRJ izvukli novac vani i sada njime kupuju sve čega se domognu!

Kakav je, dakle, veza Marka Roglića s najbogatijim i možda najmoćnijim Dalmatincima?

Ovakva: udbaš Marko Roglić je stric lionsovcu Branku Rogliću i ujak rotarijancu Juroslavu Buljubašiću. Sva trojica porijeklom su iz dvaju mjesta omiške Zagore: Župe i Zagvozda. Osim porijekla i srodstva ujedinjuje ih i pojam "udbomasonerije": Marko Roglić ("udbo"), a Branko Roglić i Juroslav Buljubašić ("masonoidi", rotarijanci i lionsovci).

To onda objašnjava i kako se toliki poduzetnički genij – dvadesetak poduzeća, koja posluju od Crnog do Jadranskog mora – stekao u samo dvije obitelji i dva mala i siromašna podbiokovska mjesta. Ali, kao i uvijek, pođimo tragom novca, kojim se kupuje "bolji život" i cementira svaka vlast, i brzo i lako ćemo doći do onih koji su zatekli u pravo vrijeme na pravom mjestu.

A kada se pak pojavi netko tko je izvan njihova sustava ili im se čak suproststavi, brzo će osjetiti težinu Udbine ruke. Snagu organizacije, koja je nabacila na se "liberalno" ruho (za danas), ali je sačuvala "čvrstu ruku" (od jučer).

Kad je, dakle, Kazališno vijeće, u čijem radu i sam sudjelujem, priopćilo Gradskom da je kao kandidata za intendanta HNK-a izabralo Duška Mucala, jer je od deset kandidata bio najbolji, HČSP-ov gradski vijećnik Luka Podrug nam je čestitao, jer da je prvi put izabran kandidat koga nisu potvrdili rotarijanci i lionsovci – odnosno lijepa naša udbomasonerija.

Stoga neka ne zbuni halabuka domaćih/stranih medija. Stvar je zabavna i obećavajuća: splitska "tvrda desnica" izabrala je Mucala, čovjeka iz ljevičarske obitelji, koji je donedavno mislio da zastupa stajalište "ne ću politiku u svoju butigu".

4. Zaključak

Utješno je što se ista stvar dogodila i koju tisuću kilometara sjeverozapadnije: Jon Gnarr Kristenssen, jedan islandski Mucalo, postao je gradonačelnik glavnog grada Reykjavika. Ljudima su, naime, dozlogrdile umrežeme elite, opskrbljene svim "akreditivima" i vezama, koje su im državu dovele na prosjački štap i za gradonačelnika su izabrali zabaljača.

I stoga, kad god čovjek pomisli kako je Udba živa i nikad joj nije bilo bolje, dobro je prisjetiti se da narod išak nije bez izgleda: uvijek će se naći netko tko će ispasti iz sustava.

Jer, Bog čuva sirotinju, a ničija nije gorjela do zore.

PS:Članak je pisan 28.6.2010. ali je aktualan i danas.

Joško Čelan

Za Dom Spremni !

Zanimljivo tim najčešće priučenim polupismenim medijskim lešinarima koji se predstavljaju vitezovima demokracije i koji stalno traže nepostojeće ustaše niti malo ne smeta crvena zvijezda kao simbol zločinačkog komunizma. Ne smeta im ni zvijezda pod kojom je sravnjen Vukovar, ali se svi dignu na zadnje noge na pozdrav Za Dom Spremni pod kojim su obranjeni i Vukovar i Hrvatska.
Luka Podrug 17.9.2009.

Ne mogu glasovati za EU sve dok se sudi Tuđmanu i Gotovini

Nisam protiv ulaska u Europsku uniju, ali sam protiv ulaska na ovaj ponižavajući način

Nakon što nije ni na koji način odgovoreno na zahtjev preko tisuću uglednih potpisnika (akademika, biskupa, sveučilišnih profesora i drugih) da se odgodi referendum za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, dok se ne donese oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, zajedno s akademikom Josipom Pečarićem napisao sam apel u kojem pozivamo da se glasuje protiv Europske unije na ovom referendumu i na eventualnom ponovljenom odnosno sve dotle dok se na temelju istine i pravde ne donesu oslobađajuće presude hrvatskim generalima. Taj apel su, također, mnogi uglednici potpisali i on se i dalje potpisuje. Međutim, i on je ignoriran i prešućen. To su razlozi zbog kojih ću u ovom članku navesti razloge zašto ću glasovati protiv Europske unije sve dotle dok se ne donese oslobađajuća presuda hrvatskim generalima i dok se ne odbace krivotvorene optužnice za zločinački pothvat odnosno protiv prvoga hrvatskog predsjednika i državnog i vojnog vodstva Hrvatske.

Nije to nikakva „milenijska odluka“

Predsjednik Vlade Zoran Milanović rekao je da se radi o milenijskoj odluci. Mislim da je to pretjerivanje jer milenijska odluka je bila odluka referenduma o samostalnosti i suverenosti Hrvatske 19. svibnja 1991. koja bi se sada mogla poništiti novim referendumom koji može biti i ne legitiman odnosno na kojem je moguće da manjina poništi volju većine o Hrvatskoj kao suverenoj i samostalnoj državi. Hrvatska je kao suverena država nastala legitimnim voljom većine svojih državljana koji su 19. svibnja 1991. godine na referendumu plebiscitarno odlučili sa čak više od 94 posto glasova da se Hrvatska razdruži od Jugoslavije i postane suverena samostalna država. Odluka referenduma bila je ne samo legalna nego i legitimna jer je na izbore izašlo preko 70 posto od ukupnog broja birača.

Ovih dana nakon 21 godine hrvatski državljani ponovno izlaze na referendum na kojem će odlučiti hoće li Hrvatska pristupiti Europskoj uniji, odnosno hoće li na Europsku uniju prenijeti dio svoje suverenosti. Politička elita uspoređuje ta dva referenduma i njihovo značenje što je velika obmana i manipulacija. S obzirom da u hrvatskoj političkoj eliti postoji već dulje vremena strah da državljani Hrvatske na referendumu ne će poništiti svoju većinsku volju izraženu na referendumu 1991. godine, te da ne će donijeti odluku, htjeli to priznati ili ne, da Hrvatska prestaje biti suverena država. Evo zašto.

Ako Hrvatska uđe u Europsku uniju onda su europski zakoni jači od hrvatskih zakona, onda u sukobu mjerodavnosti Hrvatska mora primjenjivati europske zakone, onda su odluke europskih sudova jače od odluka hrvatskih sudova jer građanin Hrvatske može na Europskome sudu promijeniti odluke hrvatskih sudova. Osim toga o mnogim bitnim pitanjima Europska unija donosi odluke nadglasavanjem tako da će mali broj predstavnika Hrvatske uvijek biti nadglasan te će Hrvatska morati provoditi i one odluke koje su suprotne volji hrvatskog naroda i interesima hrvatskog naroda. Osim toga sve je jasnije da Europska unija ide prema naddržavi, da će sve manje biti zajednica suverenih država a sve više centralizirana naddržava u kojoj birokracija, koja nije izabrana neposredno, odlučuje ne samo o svemu bitnom, nego čak i o najsitnijim detaljima u kojoj birokracija umjesto tržišta jednima uzima i drugima daje sredstva.

Svjedoci smo i velikih teškoća u funkcioniranju Europske unije. Tisuće građana demonstrira i sukobljava se s policijom u Rumunjskoj, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj. Euro je u velikoj krizi, pada kreditni rejting mnogih članica Europske unije. Takva kriza koje se razbuktava dovest će do potrebe još veće centralizacije. Dakle, teško je reći kakva je budućnost Europske unije, u kakvu zajednicu ulazi Hrvatska. Čak postoji i realna opasnost da se ona raspadne ili bitno promijeni a da o toj promjeni hrvatski građani ne će moći ni na koji način odlučivati.

Političke elite ne vjeruju svome narodu

Svakako da ima mnogo razloga zbog kojih se Hrvatska već desetak godina bori rukama i nogama da uđe u Europsku uniju, da ima mnogo toga što je korisno za hrvatske građane te da zbog toga nije građanima jednostavno donijeti odluke glasovati za ili protiv Europske unije. Međutim, ono što iritira je ustvari velika obmana, manipulacija i moguća prijevara da se većinska volja hrvatskoga naroda poništi odlukom velike manjine. Kako političke elite ne vjeruju svojem narodu i u sposobnost naroda da donese ispravnu odluku promijenile su Hrvatski Ustav i omogućili da se donese Zakon o referendumu u kojem je izbrisana obveza da je potrebno tražiti većinsku volju naroda, a većinska volja se može dobiti samo na jedan način, ako za prijedlog glasa najmanje 50 posto plus 1 birač od ukupnog broja birača. Ta odluka je promijenjena tako da na predstojećem referendumu je dovoljno da glasuje najmanje 50 posto plus 1 birač od ukupnog broja izašlih na izbore.

Taj broj može biti npr. svega 20 posto tako da je moguće da 10 posto građana Hrvatske glasajući za EU poništi volju 90 posto građana Hrvatske koji su prije 21 godinu glasovali za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku. Istine radi treba reći da se može dogoditi da izađe na izbore većina od ukupnog broja birača te da se donese ne samo legalna nego i legitimna odluka hrvatskog naroda. Međutim, moguće je i da se donese odluka koja će biti suprotna volji većine a koja će poslužiti političkim elitama kao pokriće za veliku obmanu kako bi mogli lažno govoriti kako je ta povijesna odluka donesena voljom hrvatskog naroda.

Bitno kršenje Hrvatskoga Ustava

Ima još jedan ustavni problem koji se prešućuje. U Hrvatskome Ustavu doslovno je napisano da je suverenitet cjelovit, nedjeljiv i neprenosiv. Dakle, potpisivanjem sporazuma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju i prihvaćanjem mnogih zakona i odredbi kojima se prenosi suverenitet na tijela Europske unije, bitno se krši Hrvatski Ustav. Tako da se može reći da Hrvatska prestaje biti suverena država u punom smislu riječi. Zbog svega toga nedopustivo je da se tako važna odluka donese bez većinske volje većine državljana Hrvatske odnosno bez istinitog informiranja o tome što ta odluka znači za samostalnost i suverenost Hrvatske i za budućnost hrvatskog naroda.

Ako državljani Hrvatske većinski odluče da jesu za takvu odluku, onda nitko nema pravo tome prigovarati. Međutim, ako se takva odluka donese manjinskom voljom onda je ona nelegitimna i otvorit će političke i druge probleme. Želim ukazati na još jedan problem koji je za mene osobno najvažniji prilikom donošenja osobne odluke glasovati za ili protiv. Na pregovaračkom putu Hrvatske u Europsku uniju Hrvatska je ucjenjivana i morala je provoditi niz ultimatuma kojima je hrvatski narod ponižavan i kojima su bitno ugroženi hrvatski nacionalni interesi. Najteža poniženja i ultimatume Hrvatska je morala prihvatiti vezano za Haaški sud.

Haaški sud cijelo vrijeme je bio Damoklov mač koji je visio nad glavom hrvatskog naroda, tražila se bezuvjetna pokornost. Tražilo se da Hrvatska prihvati krivotvorene optužnice i presude, da prihvati da je Hrvatska nastala na temelju navodnoga udruženog zločinačkog pothvata. Političke elite prihvatile su da se Domovinski rat od velikosrpske agresije pretvori u sukob s podijeljenom krivnjom. Prihvatile su da se sudi prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu posmrtno, da se sudi hrvatskim generalima na čelu s generalom Antom Gotovinom koji je uz Tuđmana ključna osoba koja je omogućila samostalnost hrvatske države. General Hrvatske vojske Ante Gotovina je bio i ključni vojnik koji je spasio Bihać i pridonio zaustavljanju velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini. Sve to lomilo je ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda.

Presude, prije svega Gotovini od 24 godine, mnoge su domoljube dovele do stanja očaja i do odluke da ne će glasovati za Europsku uniju iz moralnih razloga jer kažu: "Kako možemo ići u društvo koje godinama naše svetinje i naše junake kriminalizira i pretvara u ratne zločince i još traži da im zbog toga aplaudiramo." Najnoviji zahtjev vojnih i pravnih stručnjaka Amerike, Britanije i Kanade samo je potvrdio da smo mi koji smo to stalno govorili bili u pravu.

Kako sam cijelo vrijeme pisao da Hrvatska ne smije zbog ulaska u Europsku uniju žrtvovati istinu o Domovinskom ratu, da nema pravo ući u zajednicu koja zlouporabljuje Haaški sud da nas ponizi i da naše heroje pretvara u zločince bez obzira na sve koristi od eventualnog ulaska u Europsku uniju, odlučio sam iz moralnih razloga glasovati - PROTIV. Dakle, nisam protiv ulaska u Europsku uniju ali sam protiv ulaska na ovaj način. Zato sam sa skupinom intelektualaca i drugih građana Hrvatske uputio i poziv u kojem između ostalog stoji:

"Pozivamo sve hrvatske građane kojima je stalo do istine, ponosa i dostojanstva hrvatskoga naroda, do istine o Domovinskome ratu, do slobode zaslužnih i nevinih generala da glasuju protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju ne samo na ovom referendumu nego eventualno i na ponovljenom sve dok se ne donesu pravedne presude hrvatskim generalima a to je sloboda".

Nisu nam prijatelji oni koji sude Franji Tuđmanu i Anti Gotovini

Teško mi je bilo ovih dana jer sam bio jedan od ključnih ljudi u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske svjestan da je to bilo diplomatsko priznanje, a da je pravo priznanje bilo kada je Olujom Hrvatska uspostavila vlast nad cijelim teritorijem odnosno kada je postala teritorijalno cjelovita jer sam bio svjestan da se dvojici najzaslužnijih ljudi, prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i generali Anti Gotovini, sudi na Haaškome sudu kao ratnim zločincima a državnom i vojnom vodstvu kao počinitelju zločinačkog pothvata etničkog čišćenja i navodne agresije na Bosnu i Hercegovinu. Teško mi je bilo što nitko nije spomenuo Antu Gotovinu i njegove zasluge, što se za istinu bore strani stručnjaci a mi u Hrvatskoj šutimo. Međutim, kako političkim elitama ne odgovara otvaranje stvarne rasprave za i protiv ulaska u Europsku uniju i ovi pozivi, u kojima se tražilo odgađanje referenduma dok se ne oslobode hrvatski generali, odnosno da se ne glasuje iz moralnih razloga za takvu Europsku uniju koja je godinama osporavala i osporava ono najvrjednije što je ova generacija hrvatskog naroda ostvarila Domovinskim ratom, potpuno su ignorirani i prešućeni.

Promidžba za ulazak pod svaku cijenu u Europsku uniju toliko je jaka da će sasvim sigurno većina izašlih glasovati za Europsku uniju jer se čak iz vrha i prijeti da ako ne glasamo za da će pasti kreditni rejting, da će biti otpuštanja, smanjivanja plaća te se na taj način želi reći da svatko tko je protivnik ulaska u Europsku uniju na ovaj način je ustvari nacionalni izdajnik jer ne razumije da je navodno najveći i najvažniji nacionalni interes ući u Europsku uniju po svaku cijenu.

Prof. dr. sci. Zdravko Tomac

BEZGRANIČNO LICEMJERJE VLADAJUĆIH STRUKTURA U REPUBLICI HRVATSKOJ

U vremenu korizme 2011. godine, sa velikom strepnjom očekivali smo sudbonosni i povijesni dan, 15. travnja (petak) 2011. godine. Devet dana prije Uskrsa čuli smo šokantnu i sudbonosnu "pravdu" takozvanih moćnika svijeta, izrečenu putem suca Alphonsa Oriea, predsjednika Sudskoga vijeća Haaškoga suda u ovom predmetu. Legendarni general Hrvatske vojske Ante Gotovina i isto tako legendarni general Specijalne vojne policije Hrvatske vojske Mladen Markač, glavni zapovjednici u osloboditeljskoj akciji "Oluja" 1995. godine, proglašeni su krivima za ratne zločine i "udruženi zločinački pothvat", s ciljem istjerivanja srpskoga stanovništva iz Hrvatske. General Ante Gotovina osuđen je, nepravomoćno, na 24 godine robije, a general Mladen Markač na 18 godina. General Ivan Čermak je oslobođen krivnje. Zajedno sa generalima, prema obrazloženju presude, za isti "zločinački pothvat" osuđeni su nedefinirano, poimenično, i mrtvi politički dužnosnici Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman, kao i preminuli ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, te preminuli generali Zvonimir Červenko i Janko Bobetko.

Dakle, ono što se nikada i nigdje u povijesti pravosuđa nije dogodilo, evo događa se kada se radi o Hrvatima i hrvatskoj državi.

No, kako se, prema presudi o "zločinačkom pothvatu", u kojem je sudjelovalo oko 200.000 vojnika, vjerojatno još toliko onih koji su na razne načine bili logistika, kao i mi svi ostali, koji smo se veselili toj osloboditeljskoj akciji i pobjedi, onda nas ima bezbroj "zločinaca", pa svi mi, dakle cijeli hrvatski narod, možemo očekivati procesuiranje ili nad nama treba ponovno izvršiti genocid, bez ikakve odgovornosti počinitelja, kao što je to bilo i do sada, u Drugom svjetskom ratu i poraću, te Domovinskom obrambenom ratu. S obzirom da smo svi proživjeli na vlastitoj koži srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da su nam još uvijek tako svježi i bolni stravični zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i s obzirom da je, od strane odvjetnika obrane optuženih generala to stanje u dobroj mjeri bilo predočeno vijeću Haaškoga suda, te da za neke pojedinačne zločine, koji su se dogodili nakon akcije "Oluja" ne mogu biti odgovorni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, objektivno smo očekivali oslobađajuću presudu, pogotovo što se radi o međunarodnome sudu, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda. Dakle, Haaški sud je ustanovljen kao tijelo Ujedinjenih naroda, kako bi sudio za ratne zločine učinjene u međudržavnim, odnosno međunarodnim sukobima na teritoriju bivše Jugoslavije.
Hrvatski narod je imao pravo na svoju državu i po Božjim i po ljudskim zakonima

Kako je hrvatski narod u SR Hrvatskoj, i prema Ustavu SR Jugoslavije iz 1974. godine, imao pravo na samoodređenje do odcjepljenja, a posebno, i najvažnije, to pravo je imao prema Povelji Ujedinjenih naroda, te da se za samostalnost izjasnio plebiscitarno na referendumu od 19. svibnja 1991. godine, te prethodno održao prve slobodne demokratske izbore za Hrvatski državni sabor, zasjedao 30. svibnja 1990., koji dan je proglašen Danom državnosti, kao što je donio u Hrvatskom državnom saboru i Deklaraciju o suverenosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je praktično imala sve atribute samostalne i suverene države. No, s obzirom da je memorandumska politika Slobodana Miloševića, podržana od velike većine srpskog naroda u Srbiji, potaknula Srbe u Hrvatskoj na pobunu i "balvan revoluciju" već od 17. kolovoza 1990. godine, te da je Beograd neprekidno naoružavao, poticao i pomagao pobunjenike, pa i na razne zločine, kao što je bio "krvavi Uskrs", 31. ožujka 1991. godine, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović na Plitvicama, pogibija 12 redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, masakr hrvatskog stanovništva u Dalju, Erdutu i Aljmašu 2. kolovoza 1991. godine, sve do otvorene kratkotrajne agresije takozvane JNA ne Republiku Sloveniju 30. lipnja 1991. godine, te zločina te vojske nad hrvatskim stanovništvom u selu Ravnom u Bosni i Hercegovini, zaustavljanje tenkova i transportera iz Kupresa i Mostara 7. svibnja 1991. godine u Širokom Brijegu, jer su bili krenuli prema Dalmaciji na Hrvatsku, i sama međunarodna zajednica je shvatila da nešto mora učiniti. S obzirom i na faktično međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 7. rujna 1991. godine, kada je stupila na snagu Deklaracija o Jugoslaviji od 27. kolovoza 1991. godine, potpisana od Europske zajednice, te Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, sa konstatacijom da se Jugoslavija raspala i da su nastale nove države, te je uspostavljena Badinterova komisija, koja je donijela zaključke o granicama novih država, priznajući u tu svrhu granice Socijalističkih Republika, a što su potpisale sve novonastale države, te s obzirom na međunarodno diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine, te prijem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992., znači da je Republika Hrvatska bila i jest međunarodni subjekt u svojim zakonskim granicama, daleko prije vojno-redarstvene akcije "Oluja", a da je takozvana republika srpska krajina uzurpatorska i okupatorska zločinačka tvorevina, nastala na strašnim zločinima ubijanja i proganjanja bar 150.000 Hrvata sa svojih tisućljetnih ognjišta, a za koje zločine je na istome sudu osuđen čelnik te tvorevine Milan Martić na 35 godina robije.

No, tužiteljstvo Haaškoga suda tu zločinačku tvorevinu samovoljno, nelegalno i bez ikakvog temelja proglašava međunarodnim subjektom, a predsjednik Sudskoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u obrazloženju presude potvrdio i potpuno nevinoga generala Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio krivim, te osudio na drastičnu kaznu od 24, odnosno 18 godina robije.

Ta montirana konstatacija o takozvanoj srpskoj krajini kao međunarodnom subjektu im je trebala kako bi ostvarili svoju nadležnost nad tom unutarnjom vojno-redarstvenom akcijom "Olujom". Budući da je to zgrada bez ikakvog moralnog i pravnoga temelja, logično bi bilo da ta presuda na višoj instanci padne kao kula od karata. No, s obzirom da je ovaj sud pokazao da nema nikakve veze ni sa pravdom, ni sa istinom, ni sa bilo kakvim moralom, on je svojom presudom presudio svim tim najuzvišenijim moralnim vrednotama na kojima bi se trebalo temeljiti svako pravosuđe, te da su to temelji i opstanka samoga čovječanstva.
Pojam ratnih zločina, što je to?

Ne moramo biti pravne struke da bismo shvatili kako bi se svako pravo trebalo temeljiti na logici. Naime, ako je svakom objektivnom promatraču, kome je stalo do istine, jasno da je akcija "Oluja" prošla u vrlo kratkom vremenu od 72 sata, te da se dogodio najmanji mogući broj ljudskih žrtava, kao i minimalna razaranja, te da je stanovništvo tog okupiranog hrvatskog područja prije same akcije, organizirano od svojih vođa, napustilo Hrvatsku, jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, a mnogi su se i bojali ostati zbog počinjenih zločina, ipak, na žalost, moramo priznati da su se nakon završetka "Oluje" dogodili, iz osvete ili koristoljublja, i neki kriminalni zločini ubojstava i paleža. Ti zločini sigurno nisu ni tisućiti dio onih zločina koji su počinjeni od uzurpatorske srpske strane nad hrvatskim narodom i imovinom, te da je bilo teško uspostaviti efikasnu kontrolu nad tim velikim prostorom u tako kratkom vremenu, logično je da svi počinitelji tih zločina nisu mogli biti otkriveni, jer se to ne događa ni u mirnodopskim uvjetima. Činjenica koja se stalno i uporno prešućuje je da je Republika Hrvatska u tome razdoblju iza "Oluje" vodila preko 4.000 postupaka, te da je osuđeno preko 2.000 počinitelja, što nije bio slučaj niti na jednoj drugoj strani u sukobu. Također se prešućuje da je Republika Hrvatska organizirala na cijelome tome području humanitarno zbrinjavanje starijih osoba srpske nacionalnosti koje su njihovi mladi ostavili, te da je zbrinuto oko 10.000 takvih osoba.

No, za naše kritičare, negatore svega pozitivnog u Republici Hrvatskoj, neprihvatljivo je to što se ti pojedinačni kriminalni zločini nisu nazivali ratnim zločinima, što oni nikako i nisu. Kritičari i hrvatski neprijatelji ne žele i neće priznati činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i svaka druga agresija na suverene države, najveći i temeljni ratni zločin, iz kojega proistječu svi ostali ratni zločini. Naime, svi zapovjednici agresorske vojske jesu ratni zločinci, jer zapovijedaju agresiju, a i pojedinci u toj agresorskoj vojsci, koji počine ratne zločine. Zapovjednici obrambene vojske ne mogu biti odgovorni niti zločinci po samom zapovijedanju obrane, osim ako bi dokumentirano zapovjedili zločin ili pojedinačni vojnik u obrani, ako bi prekoračio nužno obranu te na svoju ruku učinio ratni zločin.

No, sva ova objašnjenja nemaju nikakve veze sa generalom Gotovinom i generalom Markačem, koji su nakon pobjedonosne akcije "Oluja" odmah otišli na druge vojne dužnosti. Njihova odgovornost, prema optužnici i presudi, pomiče se čak na period od "Oluje" do 15. studenog 1995. godine, kada je takozvana JNA potpuno napustila Hrvatsku.

Karakteristika Haaškog suda je i to da taj sud nije pokrenuo nikakve optužnice niti presudio protiv političkog i vojnog vodstva na agresorskoj strani, jer je Milošević navodno umro prije presude, iako ga nitko mrtvoga nije vidio, a protiv vojnog vrha nije ni pokrenuo postupke, a jesu montirano podigli takve optužnice i donijeli presude čak i mrtvim dužnosnicima Republike Hrvatske, što je pravni nonsens bez presedana.

Nakon akcije "Oluja", skrb za oslobođeno područje preuzela je civilna policija i civilno pravosuđe Republike Hrvatske, a za eventualne zločine ti dužnosnici bi mogli biti odgovorni. Naravno, nisu ni oni odgovorni, jer se činilo ono što je bilo moguće, kao što je naprijed rečeno. Nepravednom i političkom sudu u Haagu nije bilo dovoljno da takozvanu republiku srpsku krajinu proglasi međunarodnim subjektom, iako zna da je uzurpatorska i razbojnička tvorevina na teritoriju Republike Hrvatske, za što Haaški sud objektivno nema nadležnost, nego je besmisleno akciju "Oluja" produžio do 15. studenog, kada je Republiku Hrvatsku definitivno napustila takozvana JNA, kako bi na neki način, bez temelja, opravdali svoj rad. Logično bi bilo, kada već govore o međunarodnom sukobu na teritoriju Republike Hrvatske, da taj sukob tretiraju kao agresiju, što je činjenica, te da istražuju i procesuiraju sve stravične ratne zločine koji su učinjeni u toj agresiji.
Tko je kriv za presude generalima?

Oni koji su prevarom i manipulacijama, uz pomoć stranih tajnih službi došli na vlast u Republici Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. godine, tj. koalicija Račan-Budiša-Čačić-Pusić-Kajin-Jakovčić, na čelu sa Stjepanom Mesićem, kao predsjednikom Republike Hrvatske u dva mandata, prebacuju svoju planiranu i dogovorenu rabotu, da ne kažem krivnju, jer oni to svjesno rade, perfidno prebacuju na predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrne Gojka Šuška, tj. na prethodnu vlast, koja je bila na čelu obrane i uspostave obnovljene hrvatske države Republike Hrvatske. Kažu, oni su donijeli Zakon o oprostu 1992. godine, suutemeljitelji su Haaškoga suda 1993. godine i donijeli su Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim sudom. To i ovih dana, nakon šokantne presude hrvatskim generalima, govori i perfidni Ivo Josipović, na žalost predsjednik Republike Hrvatske, da za presudu nisu jedini dokaz Brijunski transkripti, nego je temelj Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, koji je donijet 1996. godine, za vrijeme predsjednika Tuđmana, te da su sve vlade kasnije bile obvezne surađivati (Račan, Sanader, Kosor) i ne može ih se optuživati. To on svjesno i tobože na fin način baca prašinu u oči uznemirenom narodu, jer smatra taj narod nedoraslom djecom ili maloumnima.

Tako je i nedavno govorio za srbijanski zakon na temelju kojeg progone hrvatske branitelje, žrtve svoje agresije na teritoriju suverene države Republike Hrvatske, kako svaki zakon, pa i taj srbijanski, ima načelo univerzalnosti. S obzirom da je pravna činjenica od najstarijih vremena da svaki zakon mora imati univerzalno načelo pravednosti i morala ili se ne može smatrati legitimnim zakonom, a što ovaj srbijanski nema ni u primisli, znači da Ivo Josipović svjesno laže i obmanjuje javnost. Što se tiče Zakona o oprostu, logično je da se nakon svakoga rata ili tijekom rata, preventivno, donose takvi zakoni, kako nedužni preživjeli vojnici na obje zaraćene strane, a pogotovo na poraženoj strani, ne bi imali poteškoća u svome daljnjem životu. Taj zakon se odnosi samo na one vojnike koji su silom unovačeni i koji nisu počinili nikakav ratni ili kriminalni zločin. Dakle, protiv takvoga zakona o oprostu, kakav je i naš, nitko razuman i human ne može imati ništa.

Glede Zakona o suradnji sa Haaškim sudom i utemeljenja suda za ratne zločine, to je također opravdana stvar, jer se mislilo da nama u Republici Hrvatskoj neće biti dostupni ratni zločinci koji su izvršili agresiju, te da taj međunarodni sud traži njihovo izručenje iz države u kojoj se budu nalazili. Suradnja sa tim sudom i s naše strane je sasvim opravdana, jer tko će iznositi dokaze protiv zločinaca, ako ne zemlja koja je te zločine proživjela i gdje su se ti zločini dogodili. Logično je da se ta suradnja odvija na temelju univerzalnog prava i statuta toga suda, koji mora biti u skladu sa univerzalnim načelima prava i pravednosti. Ako to nije, ni jedna suverena zemlja ne mora i ne smije postupati prema nalozima nepravednog suda i njegova statuta.

Glede Brijunskog transkripta, logično je da ako taj transkript i drugi dokumenti imaju oznaku državne tajne, da se mora postupati prema propisima koji se odnose na to područje, a kakve propise mi imamo.

Stipe Mesić ne samo da nije poštivao te propise, nego je neovlašteno pustio u svoj predsjednički ured međunarodne i neprijateljske tajne službe, koje su uzimale što su htjele. Dodatni problem Brijunskog transkripta je u tome što su u njega planski ubačene krivotvorine, kako kažu sudionici toga sastanka, a te krivotvorine je bez ikakve istrage potvrdio Ivo Sanader sa svojom vladom. Za krivotvorine nije trebalo puno. Dovoljno je da se u govor predsjednika Tuđmana ubaci riječ "tobože" na ključnom mjestu, što je predsjednik znao koristiti, misleći i na perfidnost moćnika svijeta, a što uz današnju tehnologiju nije nemoguće ubaciti. Uz to, Stjepan Mesić, kao najgori neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države, kojoj je bio na čelu, bio je i krivokletnički svjedok optužbe.
Što se u nas događa?

Oni koji su planski i u zločinačkom pothvatu protiv Hrvatske došli na vlast 2000. godine, a sumnjive su i prethodne bolesti i smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, odmah su krenuli u detuđmanizaciju i dekroatizaciju u planu provođenja toga zločinačkog pothvata. Pri svemu, oko dolaska na vlast rečene koalicije, najviše je pomogao predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je još nosio karizmu "Hrvatskoga proljeća" i kome je narod vjerovao. On je to učinio iz osobnih interesa, a na štetu nacionalnih interesa, do kojih mu uopće nije bilo stalo, jer su mu obećali da će dobiti položaj predsjednika Republike Hrvatske. U to vrijeme su mu planski namjestili Stjepana Mesića i odbacili Budišu kao prljavu krpu, jer su moćnici svijeta mislili da još u njemu ima nešto nacionalnog duha.

Slično je kasnije, nemoralno podržavajući Ivu Sanadera, prošao i Andrija Hebrang. On, koji je bio velika žrtva komunističkoga sustava od djetinjstva i koji je velike stvari činio u Domovinskom ratu, pao je u klopku, kao i Budiša, da će ga Sanader promovirati za predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine. Sve je u tu svrhu, uz Sanadera, radi karijere Hebrang činio, kako bi postao predsjednik Republike Hrvatske.

Kao što znamo, moćnici svijeta su ga izigrali, uz pomoć Sanadera i dvojice nemoralnih kandidata, pa i on odlazi kao oparen. Bilo bi mu daleko bolje da je napustio Sanaderovu vlast kada su progonili generala Gotovinu. Ostao bi za sva vremena bar čestit čovjek, što bi za svakog tko nosi ime čovjek bilo najbolje i jedino ispravno.
Deklaracija od 7. srpnja 2000. godine najveći je krimen!

Već smo rekli da Haaški sud objektivno nije trebao imati nikakvu nadležnost nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i druge, te je Hrvatski državni sabor 1999. godine donio Deklaraciju o nenadležnosti. Tada je Republika Hrvatska pokrenula i pravni spor kod Haaškoga suda i Ujedinjenih naroda da se dokaže ta nenadležnost. Međutim, nova vlast, osim općih čistki u državi Hrvatskoj, sve do najmanjeg direktora u državnim firmama i zadnje čistačice, ukidanja naziva "Hrvatski državni sabor", ukidanja Županijskoga doma, promjene Ustava i drugo, i najgore, prekidajući prethodni pravni postupak o nenadležnosti, u noći između 7. i 8. srpnja 2000. godine, u burnoj noćnoj raspravi, donosi sudbonosnu odluku i deklaraciju o izručivanju tih akcija Haaškome sudu. U tekstualnom sastavu te deklaracije, najviše je doprinio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, sigurno prema uputama tajnih službi.

Ubrzo nastaju opsežne čistke hrvatskih dragovoljaca u hrvatskoj policiji, bespravno se otpušta njih oko 5.000, na što je uslijedio valjda i u svijetu najduži štrajk otpuštenih policajaca pred zgradom Račanove vlade, koji je trajao više od dvije godine, do dolaska Sanadera na vlast 2003. godine. Odmah nakon otpuštanja dragovoljaca iz policije, uslijedila su spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja i generala, počevši od 12. rujna 2000. godine, a tada se diže i optužnica protiv ponosnog i dostojanstvenog generala Janka Bobetka, uz njegov drastični kraj života zbog strašnih stresova i odluke da nipošto neće, po cijenu života, dopustiti da bude uhićen i otpremljen u Haag. Dakle, i smrt generala Bobetka ostaje na duši Račanove koalicijske vlasti, ako takvi uopće imaju dušu. Dolaskom na vlast najveće protuhe i prevaranta Ive Sanadera 2003. godine nastavlja se progon generala Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Rahima Ademija, te ostalih hrvatskih branitelja, časnika i generala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Generala Ivana Čermaka i generala Mladena Markača, Ivo Sanader sramotno šalje u Haag 11. ožujka 2004. godine. Generala Slobodana Praljka, generala Milivoja Petkovića, te političke dužnosnike Herceg-Bosne Brunu Stojića, Jadranka Prlića, Berislava Pušića i Valentina Ćorića, otpremaju u Haag 5. travnja 2004. godine, dok generala Antu Gotovinu uhićuju u Španjolskoj pred Božić 2005. godine. Istina, iz Hrvatske su otišli u Haag još 1996. godine Dario Kordić, politički dužnosnik Herceg-Bosne, i general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske Tihomir Blaškić. No, tada su obećavali, od strane Haaškoga suda i uz garanciju SAD-a, da će se provesti brzi postupak i da će se dokazati da oni nisu krivi. Vidjeli smo kako su prošli! Nedužni Dario Kordić, nakon višegodišnjega zatvora, primjer ponosa i dostojanstva, jer nije htio optuživati predsjednika dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, dobio je 25 godina robije, dok je general Blaškić dobio najprije 45 godina, a zatim, uz manipulacije odvjetnika Ante Nobila i trećesiječanjske vlasti i uz prihvaćanje optužbi drugih, tj. hrvatskog političkog vrha, na drugom stupnju dobio je 9 godina, koliko je prethodno proveo u pritvoru, te je odmah oslobođen. Kako je to bio primjer rada Haaškoga suda, apsolutno se nije smjelo dalje surađivati sa takvim sudom i u praksi se nije smjelo progoniti i slati u Haag druge generale i političke dužnosnike, posebno ne na temelju monstruozne optužnice o zločinačkom pothvatu. No, kako je Sanader bio opsjednut sa EU i stalno govorio kako nema cijene ulasku u EU, vidjeli smo koliko je žrtvovao i gospodarski i financijski i teritorijalni i pravni suverenitet Hrvatske, a da nije postigao ništa. Jedina satisfakcija nam je da je Ivo Sanader sada u zatvoru, to jest na mjestu koje istinski zaslužuje. Kaže se da je Bog spor, ali dostižan, ali u Sanaderovu slučaju vidimo da Bog zna biti i brz. Bog nije mogao preći preko torture i nepravde koju je Sanader provodio nad nedužnim i toliko zaslužnim generalom Branimirom Glavašem i suoptuženima. Jadranka Kosor nastavlja putem Sanadera, pa vjerujemo da će kao i on bijedno završiti. Ona, radi EU, prihvaća masovni progon hrvatskih branitelja, pa čak i cijeli hrvatski narod i državu Hrvatsku toliko ponižava da potpisuje, putem hrvatskoga pravosuđa, progone hrvatskih branitelja, izmučenih logoraša u srbijanskim logorima, gdje su mnogi i ubijeni, da ih Srbija, putem svojih jugoslavenskih zakona, sudi u Srbiji, poput hrvatskoga branitelja logoraša Veljka Marića, ili da njihovi istražitelji vršljaju po Hrvatskoj i ispituju žrtve svoje agresije. Mislila sam, kada su na isti način zahvatili i legendarnu doktoricu razrušene Vukovarske bolnice Vesnu Bosanac, a na spisku je bio i pokojni Jure Njavro, tražeći da ona njima odgovora i da je progoni hrvatsko pravosuđe, da će se takvi apsurdi i pravosudni zločini odmah sa indignacijom odbiti i poduzeti daljnje diplomatske mjere i na međunarodnom planu da bi se zaštitili nedužni ljudi, to se sa hrvatske strane ne događa. Jadranka Kosor je organizirala samo sastanak sa vodećim pravnim stručnjacima, predstavnicima Državnoga odvjetništva i Akademijom pravnih znanosti, gdje je rečeno da se radi o apsurdnom zakonu Srbije, te da će se organizirati i regionalna konferencija, kako bi se usuglasili pravni standardi. Zaista ne znam tko je vidio da se nešto može usuglašavati sa onima koji prelaze sve granice međunarodnoga i moralnoga ponašanja. Te rasprave su bile krajem ožujka 2011., dalje se ništa nije poduzimalo, dok ovih dana vidimo da Srbija i dalje nastavlja sa svojim teroriziranjem, pa i putem hrvatskoga pravosuđa. Dakle, oni koji su do temelja razrušili Vukovarsku bolnicu, optužuju vukovarske liječnike da u tim nemogućim uvjetima, koje je izazvala Srbija, Vesna Bosanac, Juraj Njavro i drugi liječnici nisu dobro liječili njihove ranjenike, iako su činili sve što su mogli kao i prema hrvatskim ranjenicima.
Presude Hrvatskoj za "zločinački pothvat" i druge "ratne zločine"

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su tako osuđeni 15. travnja 2011. godine. Uz njih i mrtvi politički dužnosnici i generali, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, general Zvonimir Červenko i general Janko Bobetko. Oni su prvi osuđeni, a ostalima sudionicima "zločinačkog pothvata" osude tek slijede. To je oko 200.000 hrvatskih vojnika i časnika koji su direktno sudjelovali, kao i još toliko logističara, pa zatim svi mi, koji smo se veselili toj pobjedi i podržavali "zločinački pothvat". Dakle, to je cijeli hrvatski narod, a i hrvatska država, nastala na temeljima "zločinačkog pothvata". Neki hrvatski branitelji su već 17. travnja, u nedjelju, nakon velikoga prosvjednog skupa na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i prosvjeda u više hrvatskih gradova, zbog strašne i nepravedne presude, započeli štrajk glađu na Trgu bana Josipa Jelačića. Do Velikoga petka već ih je bilo 10. Vlasti HDZ-a, na čelu sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, u Hrvatskoj, kao i oporba i predsjednik Republike Hrvatske, obećaju da će sve učiniti da bi se presuda generalima preinačila u drugostupanjskom postupku, jer sud nije uvažio nikakve argumente obrane. Zapravo je obrana potpuno ignorirana, a u presudi prepisana optužnica.

Moje je mišljenje da bi odvjetnici obrane generala, ako imalo drže do sebe, do prava i do svoje profesije, trebali tužiti taj sud kod Ujedinjenih naroda i u svojim odvjetničkim komorama. Sud je potpuno staljinistički presudio onako kako je tražila optužba! Pitam se kuda ide ovaj današnji svijet sa takvom "pravdom". Kako se ti ljudi, koji to sve namještaju i koji to poslušno prihvaćaju i izvršavaju Boga ne boje, ako se već ljudi ne boje? No, mislim da se, u svojoj bahatosti, opasno varaju. Današnji svijet, pogotovo siromašni i obespravljeni, neće moći trpjeti u nedogled takvu nepravdu. Nisu svi kao dobroćudni i katolički Hrvati, koji ogorčenje rađe okreću protiv sebe, nego protiv bahatih takozvanih moćnika svijeta. No, sigurno ni naše strpljenje nije bezgranično. Vlasti u Hrvatskoj licemjerno kažu da će sve učiniti što je u njihovoj moći da se nepravda prema generalima ispravi.
Koliko je iskrena briga za branitelje i kakva je sudska praksa u Hrvatskoj?

Ovo govorim, što bi se reklo, "iz prve ruke". Kao što je poznato, u Republici Hrvatskoj je po zatvorima oko 300 branitelja. Nekoliko stotina je osumnjičenih i samo je pitanje vremena kada će biti uhićeni. To nije teško, jer sigurno nema u Hrvatskoj ni jednoga malo većega mjesta, a da u vrijeme Domovinskoga rata nije poneki Srbin otišao na svoju četničku stranu, pa možda i poginuo, ili je slučajno na neki način stradao. Dakle, bilo gdje i bilo kada može se započeti predpriprema, medijsko prokazivanje i medijsko linčovanje bilo kojih branitelja, te njihovo uhićivanje. Na njih se tada iznose grozne medijske optužbe i presuđuje ih se, a da javnost nikako nema priliku i njih čuti, što oni kažu o navedenim optužbama, ako uopće bilo što o tome znaju. Osobno sam nazočila u zagrebu suđenju generalu Mirku Norcu i generalu Rahimu Ademiju, te generalu Glavašu i suoptuženima, pukovniku Hrvatske vojske Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću, Dini Kontiću i Zdravku Dragiću, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kao predsjednica, i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović, a ja sam članica Predsjedništva. Karakteristično da se na tim suđenjima s najvećim poštovanjem uvažavaju iskazi svjedoka sa srpske protivničke i neprijateljske strane, bilo pri osobnom svjedočenju, ili putem video-linka iz Beograda. Naše generale se toliko ponižava da im se na sud dovode, kao svjedoci protiv njih, čak i u nas u odsustvu osuđeni ratni zločinci, s tim da im se garantira sigurnost da neće biti uhićeni i plaća boravak u Zagrebu. Primjedbe odvjetnika obrane zbog očitih nezakonitosti apsolutno se ne uvažavaju, kao ni svjedoci obrane. Čak ih se u medijima proziva da lažno svjedoče, dok se naveliko prepričavaju i uvažavaju očite izmišljotine protivničkih svjedoka. Suci koji drastično osude branitelje ili generale bivaju unapređeni, poput suca Marina Mrčele, koji je nakon presude generalu Mirku Norcu postao sudac Vrhovnog suda. Svjedoci optužbe, iako očito daju lažne iskaze i padaju u kontradikcije, ne sankcioniraju se.

Sudac koji slučajno bude objektivan i odvažan, pa prvostupanjski oslobodi hrvatskog branitelja, odmah ga mediji optužuju, a Vrhovni sud redovito vraća predmet ponovo na prvi stupanj. Tako se tri puta sudilo branitelju Karlovca Mihajlu Hrastovu za iste optužbe, te je uvijek bio oslobođen. No, Vrhovni sud njemu po brzom postupku dodjeljuje 8 godina robije. Kao što znamo, mnogi i najveći zločini nad Hrvatima se ne procesuiraju, jer su zločinci nezakonito abolirani. Tobože prema Zakonu o oprostu, sve se karakterizira kao oružana pobuna, pa iako je postupak započeo, zločinci se oslobađaju.

Uzmimo samo jedan primjer. Još 1992. godine bilo je optuženo 35 Srba za sudjelovanje u genocidu nad civilima u mjestima Četekovcima, Balincima, Čojlugu i Voćinu. U jesen 1991. upravo je masakrirano na najgrozniji način 69 civila i dva policajca. Godine 2004. županijski sud u Virovitici je ta djela prekvalificirao u oružanu pobunu, te iz sve oslobodio prema Zakonu o oprostu. S druge strane, hrvatskoga branitelja, logoraša srbijanskih logora, uhićenog kao profesionalnog vozača kamiona na bugarskoj granici prema Srbiji, oca troje djece, Veljka Marića, već godinu dana maltretiraju u srbijanskom zatvoru i sude u Beogradu zbog jednoga Srbina, navodno civila, stradalog u Grubišnom Polju 1991. godine. Veljka Marića ne možemo čuti što kaže, a hrvatske vlasti sa svojim pravosuđem zdušno pomažu srbijanskog pravosuđu i šalju materijale da ga se osudi. Znači li to da jedan Srbin, i to ne znamo kako je poginuo, ne govori se da je, ne daj Bože, zaklan i masakriran, kao oni Hrvati u Voćinu, više vrijedi nego 69 Hrvata? Da ne govorimo o svim ostalim zločinima i zločincima nad Hrvatima i hrvatskom zemljom i o tome koliko Hrvatska ugađa agresorima i zločincima. To podnosi, na žalost, hrvatska vlast, mirno i raznim veselim sastancima gradi dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Nadalje, što reći za generala Glavaša i suoptužene u politički motiviranom i montiranom procesu? Znamo da je general Branimir Glavaš dobio pravomoćno 8 godina robije, koju služi u BiH. U obrazloženju te presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je pokazao da apsolutno ne priznaje ni zakone ni Ustav Republike Hrvatske, nego da generala Glavaša i suoptužene sudi na temelju zakona bivše Jugoslavije, kao pripadnike paravojnih formacija 1991. godine, dok se takozvana JNA smatra legalnom vojnom formacijom u Republici Hrvatskoj. Takvu presudu general Glavaš ne priznaje, niti njegova stranka HDSSB, kao ni svi normalni i pošteni ljudi u Hrvatskoj. Stoga je general Glavaš, kao i ostali suoptuženi, podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prije dvije godine, da se procijeni ustavnost te presude. No, Ustavni sud još ništa ne odgovara. Najbolji odvjetnici Branimira Glavaša, ni on sam, kao pravnik, ništa pravedno ne postižu u Republici Hrvatskoj. Pravda i obrana se na hrvatskim sudovima protiv branitelja potpuno ignorira. Primjerice, na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci, odvjetnici obrane su potpuno dokazali krivotvorinu kazete "dokaza" optužbe, pa nikome ništa. Dakle, ako je takvo suđenje u Republici Hrvatskoj, što bolje možemo očekivati od suđenja u Haagu i koliko je istinitosti u riječima Jadranke Kosor da će se Vlada zauzeti za pravdu u Haagu? Živi bili pa vidjeli!

Stoga, u vjeri i nadi da će nas Krist, osuđeni najveći pravednik, razumjeti i zajedno sa svojom i našom Svetom Majkom pomoći nositi naš križ, te da će se sve okrenuti na dobro onima koji na pravdi trpe, Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima, svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedincima i sa obiteljima, od srca, uz molitvu i vapaj "Bože, spasi Hrvatsku!", želim Sretan i blagoslovljen Uskrs!

S ljubavlju u Kristu

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Zagreb 22.4.2011.

Uz presudu hrvatskim generalima u Haagu

Hrvatski političari su posebna vrsta gamadi zbog koje nam se crno piše kao državi. Kada je svijet shvatio koju beskarakternost i beskičmenjastvo hrvatski Jugoslaveni i bivši članovi KP-a imaju i da im ništa, baš ništa nije sveto zašto bi oni imali imalo obzira prema Hrvatskoj. Ta izdajnike i autofašiste tj. Jugoslavenčine i Jugoslavjane hrvatske ne može nitko cijeniti a ni državu, društvo koje dopušta da mu takvi budu na vrhu drzave. 
 
To je naša najveća kazna i osuda.
 
Tako stoji u jednoj priči izgovorenoj mjesec dana prije presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, ali i svim onim braniteljima koji nevini čame u zatvorima.

Hrvatska i EU kroz Gospine poruke

Evo, ove 2011.g. na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja navršava se punih trideset godina od svakodnevne duhovne nazočnosti unutar hrvatskog nacionalnog corpusa međugorske Gospe ili kako se tada 24. lipnja 1981.g. predstavila šestorici hrvatske katoličke djece, vidiocima - Nebeske Kraljica Mira. Ta godina 1981. (ni četrnaest mjeseci nakon smrti komunističkog diktatora i jednog od najvećih progonitelja Katoličke Crkve - Josipa Broza Tita) još uvijek je bila u njegovom znaku i službeno isticana kao ... i poslije Tita Tito! Što je značlo da je od dana njegove deklarirane smrti (?) 04. 05. 1980.g. pa sve do 1991.g. njegova ideologija bezvjerstva i u teoriji i u praksi nastavila svoje djelovanje, možda nešto u manjoj mjeri, ako više ne s izravnim progonom, onda barem sa sveopoćom mariginalizacijom vjerskog i katoličkog života u tadanjoj Jugoslaviji..
Sama pojava međugorskog ukazanja u to vrijeme doživljena je od strane tadanjih jugokomunističkih vlastodržaca kao udar groma iz vedra neba, koji su brzom reakcijom policijskih i vojnih snaga, tu pojavu najprije htjeli uništiti ili zanijekati u njenom samom začetku, a kad im to nije uspijevalo, pokušali su je barem što više sakriti, prešućujući je u medijama, povremenim hapšenjem ponekog svećenika i sl. A to prešućivanje u medijima je prisutno i dan danas. Ali kao što Isus reče Salvu (kasnije sv. Pavlu) – pred Damaskom gdje se spremao hvatati i proganjati kršćane - Teško ti je protiv bodila praćati se...! (Pritom misleći da mu je uzaludna borba protiv nadnaravnog.)

Sva nastojanja tadanjih jugoslavenskih komunističkih vlasti da unište i ponište Medjugorje (koje je sve više postajalo duhovno i moralno središte cijeloga svijeta) ostala su bezuspješna, pače izazavala su upravo suprotan efekt. Sa svih strana svijeta, sa svih pet kontinenata u to mjesto mira i ljubavi koja je iz njega zračila, pohrlile su goleme mase vjernika hodočasnika, a ponekad i nevjernika koji su se vraćali kao vjernici i širili međugorske poruke ljubavi i mira po svim meridijanama i paralelama. I ne samo da su pohrlili vjernici svih rasa i naroda, svih jezika i kultura, svih vjera i svjetonazora kroz trideset godina njih oko trideset milijuna, već su u Međugorje nahrlile iz cijeloga svijeta tisuće i tisuće svećenika, pa i biskupa, i poneki kardinal koji su tamo koncelebrirali svete mise na različitim jezicima.
I onda što se dogodilo?! Umjesto hodočašća i poklonstva zemaljskih „kraljeva“ i njihovih naroda Nebeskoj Kraljici Mira u Međugorje, svjetski masonski politički moćnici odobrili su i podržali u samome srcu Europe otvaranje dugotrajnog razarajućeg brutalnog agresorskog rata upravo protiv tog mirnog malog katoličkog hrvatskog naroda iz čijih redova i na čijem ozemlju su odabrani vidioci, a sad je postalo potpuno bjelodano da je putem Međugorja izabran upravo taj narod kao posredno tijelo duhovnog obraćenja i drugih naroda u svijetu.

Međunarodni politički čimbenici, a poglavito neki europski, učinili su sve da se taj mali katolički hrvatski narod u tome ratu ne obrani, pače da bude u svemu i uništen i zbrisan sa lica zemlje. Vijeće sigurnosti UN donijelo je rezoluciju kojom se zabranjuje prodaja oružja za područje Jugoslavije, a u praksi to se odnosilo samo na nenaoružane nesrpske narode, prvenstveno na Hrvate, koji nisu imali nikakavo naoružanje. Tom rezolucijom praktički od strane medjunarodne zajednice žrtve su zavezane i prepuštene na milost i nemilost brutalnom agresoru. (Poslije je jedan visoki američki diplomat priznao da je ta rezolucija Vijeća sigurnosti imala pravi fašistički karakter.)

Najave budućih ratnih i drugih događanja na području ex Jugoslavije mogle su se isčitati iz brojnih Gospinih poruka još mnogo godina prije samih događanja, od početka samih medjugorskih ukazanja, navest ću tek neke.

Gospina poruka iz 1981,g „Draga djeco! Sotona će zavesti mnoge ljude (političare) u svijetu s ciljem da vas pokuša uništiti, i želi vam sve razoriti, ali Bog vas je odlučio spasiti“.

Ili „Draga djeco, ovoj sam župi (Međugorju) obećala oazu mira, a svuda oko vas bit će pakao“ Na svetište Kraljice mira u Međugorju bačene su četiri kazetne bombe, a nijedna nije eksplodirala. I brojne druge poruke poput: Draga djeco, Bog me je poslao da vam pomognem....!

Prvi i najžešći udar je bio po Vukovaru kojeg je branila šačica hrvatskih slabo naoružanih branitelja dragovoljaca, koji su uz Božju pomoć uspjeli slomiti kičmu jednoj od najsnažnijih vojski u Europi, potom je uslijedio udar po katoličkim crkvama u Hrvatskoj gdje je nekoliko stotina crkava srušeno, a nekoliko stotina lakše ili teže oštećeno. U tom ratnom udaru na Hrvatsku u mnogo čemu se mogao prepoznati čisti sotonizam, mnogo više nego klasični rat kakav bi se odvijao na drugim mjestima u svijetu. Na primjer u Libanonu je desetak godina bjesnio građanski rat, a nitko nije nikada ni zapucao, a kamoli razorio bilo neku džamiju, bilo katoličku ili pravoslavnu crkvu, bilo neku bolnicu, školu, groblje ili slično.

Razaranje Hrvatske i BiH uslijedilo je uz prešutnu i nejavnu podršku nekih europskih država, koje su prikriveno pokušavale sve učiniti, da agresor u svome naumu uspije. U pozadini agresorske linije otvaraju se logori i mučilišta, razaraju se gradovi i sela, kulturni, vjerski, humanitarni i gospodarski objekti, opsjedaju se gradovi, vrši se pokolj stanovništva. A međunarodni moćnici hine mirotvorce, sazivaju mirovne konferencije, gdje jedna još ne bi ni završila, a već zakazuju drugu samo da bi kupili vrijeme agresoru da čim prije obavi zadatak kojeg su mu zadali. A samo jedno njihovo NE bilo je dovoljno da svega toga ne bude. Ali to NE njihove okrutne duše nisu mogle ni htjele nikada izustiti!

U Europi se, velikim svečanostima i paradama, slavilo 50 godina od pobjede nad fašizmom, a istovremeno, u samome njenom srcu 44 mjeseca se opsjeda i svakodnevno granatira grad Sarajevo, što je predstavljalo najdužu fašističku opsadu nekoga grada u povijesti svijeta, osim grada Troje, koja je bila više legenda nego istina. Nad Sarajevo su dovođeni kojekakvi medjunarodni probisvjeti i nekakavi svjetski umjetnici kojima je davan snajper u ruke da pucaju po građanima i da ubijaju sarajevsku djecu, radi zabave kao da pucaju u glinene golubove.

Po BiH i okupiranim dijelovima Hrvatske osnivaju se logori koji su po mnogo čemu sličili na nacističke Hitlerove logore. Ali pomoći niotkuda. I niti riječi osude takvih srpskonacističkih logora od strane europskih političara. Razara se stara povijesna jezgra Dubrovnika (pod zaštitom UNESCO-a), a tri dana prije početka razaranja stiže međugorska poruka; Draga djeco, Sotona želi pokazati svoje ružno lice više nego ikada do sada! A medjunarodna zajednica nudi brodove da preuzmu stanovništvo, upravo ono što agresor i želi.

Pojedine moćne europoske zemlje na ratno poprište poslale su svoje specijalne jedinice kao tobož mirovne snage, koje su štitile osvojena područja, da ne bi bila ponovno oslobođena. Prikrivale su nedjela srpskoga agresora i nisu dopuštale obranu hrvatskim i bošnjačkim snagama. Ali ni to im nije bilo dovoljno! Tjedan dana prije izbijanja bošnjačko-hrvatskoga rata, dakle rata između samih žrtava, stiže Gospina poruka: Draga djeco, sotona želi novi rat. Ali taj rat istinski nije nastao iz želje ni hrvatskog ni bošnjačkog naroda, već su ga uglavnom inscenirale tajne britanske službe da razbiju zajedničke snage obrane i da ih medjusobno posvađaju, u čemu su nažalost i uspjele. Hrvati i Bošnjaci su (bez obzira kako to netko može gledati i na hrvatskoj i na bošnjačkoj strani) u vrlo visokom postotku krvna braća jer potječu iz istog povijesnog etnosa, i nikako im nije kao žrtvama istog agresora tada odgovarao međusobni rat. Takav rat je najviše odgovarao agresorima JNA, Srbiji i Crnoj Gori, ali i nekim protuhrvatskim i protubošnjačkim europskim politikama.

Rat je završio onako kako je završio, kako je i vođen. Sklopljen je Daytonski mirovni sporazum, ali taj mir nije bio mir dobre volje, već mir napete zmije, silom nametnuti i nepravedni mir kojim je agresor nagrađan s pola BiH, a koji dio je u cijelosti i etnički i očistio.

Nakon slavne hrvatske Oluje i sklopljenog Daytonskog mira oružani rat protiv Hrvatske je prestao, ali je otpočeo još podmukliji, onaj psihološki koji je samo dobio nove forme izražavanja i nove taktike i strategije bez upotrebe oružane sile. To najbolje ilustrira sljedeća, izuzetno važna Gospina poruka.

©( Marijina poruka don Stefanu Gobiju, osnivaču Svećeničkog marijanskog pokreta. Marija mu je davala poruke od 8. svibnja 1972. do 31. prosinca 1997. ) Poruka je data 26. rujna 1996.g.

Ne boj se malo stado© (580) Zagreb (Hrvatska), 20. rujna 1996.

''Kako sam zadovoljna Cenakulom što si ga ovdje imao sa svećenicima i vjernicima moga Pokreta, kojem je predsjedao Kardinal Nadbiskup koga veoma ljubim i štitim.
Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira.
Ali sad vas očekuju još veće muke.

- Ne boj se malo stado. Ocu Nebeskom se svidjelo dati vam kraljevstvo mog Bezgrješnog Srca.
Ja sam vam se očitovala i vi ste prihvatili, s velikodušnošću moje male djece.
Sada vas mogu povesti, kao nebeska vrtlarica u svjetlom vrtu vaših duša, na put čistoće, ljubavi i svetosti, vježbom svih kreposti koje su mi drage.
Tako vas svaki dan predajem kao žrtve zadovoljštine Božjoj Pravdi kako bi (Bog) mogao izliti na svijet pročišćujuću Milost svog Božanskog milosrđa.

- Ne boj se malo stado. Vaša nebeska Majka udijelila vam je dar da se okupite sa svih strana u Njezinu pobjedničku četu.
Došao je čas odlučujuće bitke.
Sotona je već došao do vrhunca svoje moći i sada, također i u Crkvi, dovršit će (svoje djelo), koliko mu je Gospodin dopustio za Njeno najbolnije čišćenje.
Časovi, koje ćete proživjeti, spadaju među najvažnije, jer svi događaji koje sam vam prorekla, ispunit će se.

- Ne boj se malo stado. Isus vas je okupio u nebeskom pašnjaku svoje božanske Ljubavi.
On vas vodi savršenom ispunjenju Očeve Volje. Isus želi biti od vas proslavljen.
Došao je čas u kojem ćete Isusa savršeno proslaviti.
Vi ste utjeha njegovoj napuštenosti; vi ste duboka radost njegova božanskog Srca.

- Ne boj se malo stado. Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa svih strana svijeta, za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila dobra i sila zla
Gospodin će pobijediti preko Mene, svoje male Sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, moja mala djeco.
Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza.
Tako će biti za čitavo čovječanstvo.
Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.

Ne boj se malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.''

­­­
Doista, imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile, i stradanju i progonu ovoga naroda ne vidimo kraja. Obranu golorukog naroda od nasrtaja brutalnog agresora, te sile nazivaju kroz Haaški tribunal – „Zajedničkim zločinačkim pothvatom...“, Domovinski rat karakteriziraju kao zločinački, Hrvatsku državu kao zločinačku tvorevinu. To je toliko suludo i ne odgovara povijesnim i svakim drugim činjenicama da sve skupa čini laž koja je izišla izravno iz pakla.

Ako bi u konačnici pobijedio antimoral Haaškog suda kao novi moral, gdje se proganja žrtvu, a nagrađuje zločinca – čovječanstvu se ne piše ništa dobro. Nikada medjunarodna pravda u cijeloj svojoj povijesti nije bila zaodjenuta u ruho sramotnije laži i prezira prema čovjeku i žrtvi, prezira prema Bogu, prezira prema humanističkim tekovinama civilizacije, ukratko prezira prema Istini, kao današnja „pravda“ Haaškog tribunala. Takva pravna kvalifikacija stavlja Hrvatskoj dugoročno omču oko vrata za progon neograničenog broja sudionika Domovinskog rata, a hrvatska vlada o svemu tome šuti, kao da se radi o Kongu. Onaj tko šuti smatra se da pristaje - govorili su nekad stari Rimljani..

Buduće generacije pravnika neće moći razumjeti te odluke i smatrat će ih najvećom pravnom medjunarodnom sramotom u povijesti svijeta. A iza svega stoje tajne službe nekih zapadnoeuropskih zemalja i njihovih masonskih vlada koje žele Hrvatsku uništiti i to sad čine agresijom paklenske laži o Hrvatskoj i njenim braniteljima. Kako razumjeti mržnju jedne europske zemlje prema Hrvatskoj, a koja je tristo godina pokoravala narode po čitavome svijetu i pretvrala ih u svoje kolonije, zemlje koja je i nedavno razarala daleki Irak, a Hrvatskoj prodaje visoki politički i svjetonazorski moral.

Ulasku Hrvatske u EU od strane same EU podmeću se sve moguće barijere. Prosječan hrvatski građanin bilo da je visoki intelektualac, bilo da je radnik, činovnik ili seljak – osjeća ponašanje EU prema Hrvatskoj kao ponašanje okrutne zle maćehe prema pastorki. Na svakom koraku od Hrvatske traži poniženje, kako ono nacionalno, ljudsko, materijalno, ali i duhovno!

Hrvatska i EU su dva antipoda. EU birokracija ne prihvaća kršćanske korijene Europe, a Hrvatska u EU donosi ponajprije križ svoga vlastitoga mučeništva, donosi Boga, donosi Isusa Krista raspetoga, donosi Nebesku Kraljicu Mira.

EU (prvenstveno misleći na njenu birokraciju) i Hrvatska - to su dva različita suprostavljena duhovna svijeta koji jedan drugoga isključuju. Samo zato Hrvatsku i ne žele u svojim redovima. To je bitka između Davida i Goliata, ali poput biblijskog Davida i Golijata i ovaj puta pobjeđuje mali David, a to je Hrvatska. Pobjeđuje zato jer se temelji na kršćanskom moralu i pouzdanju u Boga, a k tome zaštićena je i Marijinim pobjedničkim plaštem.

Sljepilo politike prema Hrvatskoj i Hrvatima, kako one EU, jednako tako i one SAD-a naprosto zbunjuje ljude čista srca, morala i dostojanstva. Te zemlje i države, a posebno njihove vlasti upravo u svjetlu naslova ovoga teksta, morale bi, ponajprije zbog sebe samih, preispitati svoje odnose prema Hrvatima, jer će im brzo to biti kasno i nepopravljivo...!?? Ali ne samo EU i SAD, već i mnogim drugim zemljama...?!

Na moralnom planu EU pomalo tone poput Titanika, a u svome odnosu prema Hrvatskoj ona lomi svoj moral, a da toga nije niti najmanje svjesna. Svi oni njeni političari, bilo kao pojedinci ili vlade, ali i njihovi narodi, svi oni haaški i drugi lažci i progonitelji Hrvatske moraju znati - udarajući u Hrvatsku, da udaraju na neusporedivo jaču silu nego što je sama Hrvatska, udarili su na silu koju - vrata paklena nikada neće nadvladati. A o posljedicama koje će nastupiti za sve one koji su se svrstali na krivu antimarijansku stranu, na stranu zla bolje je i ne govoriti...! Neka sami malo o tome razmisle, dok im još ne bude posve kasno..

Ali i hrvatska politika, ona HDZ-ovska koja se lažno predstavljala kao demokršćanska, u svome vrhu u svojoj pretežno boljševičkoj strukturi nema demokršćanstva niti u natruhama. Kad bi ona bila demokršćanska svaka njena tek formirana vlada prije početka svoga djelovanja otišla bi, hodočastila bi u Međugorje, ali to je naprosto nezamislivo....! Nezamislivo je da istovremeno hodočasti u Medjugorje i da s druge strane - izvršava bespogovorno sve naloge antihrvatske i antikristovske masonerije. Nije joj dosta što je izručila hrvatske časne generale inkvizicijskom političkom sudu u Haagu, već po njegovim uputama lovi i sudi i druge branitelje u samoj Hrvatskoj, pače isporučuje ih (barem prećutno) i srbijanskim sudovima, što je do dna povrijedilo braniteljske duše, a i dušu svakog hrvatskog čestitoga čovjeka.

Mile Prpa

UDBIN SIN

Skriva se iza Dior cvikera, a ponekad iza kozjaka tankih

Čača mu je nekoč šlepao Šimecki škornje

po oznaškoj tradiciji yugo-opankih

Onda se sada uvalio u Bally i skupo Hugo Boss odijelo

Sedamdesetih je pio kavu u Splendi,

i cinkario preko puta ,

pisao za Brozine tiraže.

Onda se ufurao preko drugova do

sjaja Pariđija i Londre

olfa na stipendiju skojevske blamaže

Stari ga je 90. u ime pomirbe

nagradio sinekurom- opet vani

Đubre me znade, jer on zna da ja znam,

ono što on zna od prek-prek-prek-lani,

Što je jeo i pio prije 20 kuka ko "dopisnik" - opet vani.

Njegov desetljetni fellatio UDBI otjerao je more

u Lepoglavu, Sl. Požegu i Gradišku,

preko svojih sitnih špicla sa faksa - tamo gore

i polu-intelektualca u brozovom višku.

Svi odreda sa velikom prdom skojevske tinkture

jer uvijek je trebalo biti za jugo-dom spremni

i za analno-rektalne BG avanture.

Po svim pravilima brozovštine.

Kitio se noćnom-kursnom diplomom.

Ali od kako mu je žena jučer krstila majmune,

izdaje se za đemokratja i evropeytsa - vratolomom

i buduće tajkune..

Mislilo smo ovce jedne dalekih 80-tih

u LA-ju da ćemo,

umjesto gejaka sa Korduna

potražiti balistiku pikse udbo-oportuna

za modularni - HK70A4 našeg udbofila

uvježbani u Mojave desert i pustinje Gila.

Ali sve se izjalovilo

Ponovno popušismo

Ostao je nevin

Udbin sin.

Tomislav Sunić