MIRELA

Ne mogu glasovati za EU sve dok se sudi Tuđmanu i Gotovini

2012-01-18T09:27:00.000+05:00

Nisam protiv ulaska u Europsku uniju, ali sam protiv ulaska na ovaj ponižavajući način

Nakon što nije ni na koji način odgovoreno na zahtjev preko tisuću uglednih potpisnika (akademika, biskupa, sveučilišnih profesora i drugih) da se odgodi referendum za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, dok se ne donese oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, zajedno s akademikom Josipom Pečarićem napisao sam apel u kojem pozivamo da se glasuje protiv Europske unije na ovom referendumu i na eventualnom ponovljenom odnosno sve dotle dok se na temelju istine i pravde ne donesu oslobađajuće presude hrvatskim generalima. Taj apel su, također, mnogi uglednici potpisali i on se i dalje potpisuje. Međutim, i on je ignoriran i prešućen. To su razlozi zbog kojih ću u ovom članku navesti razloge zašto ću glasovati protiv Europske unije sve dotle dok se ne donese oslobađajuća presuda hrvatskim generalima i dok se ne odbace krivotvorene optužnice za zločinački pothvat odnosno protiv prvoga hrvatskog predsjednika i državnog i vojnog vodstva Hrvatske.

Nije to nikakva „milenijska odluka“

Predsjednik Vlade Zoran Milanović rekao je da se radi o milenijskoj odluci. Mislim da je to pretjerivanje jer milenijska odluka je bila odluka referenduma o samostalnosti i suverenosti Hrvatske 19. svibnja 1991. koja bi se sada mogla poništiti novim referendumom koji može biti i ne legitiman odnosno na kojem je moguće da manjina poništi volju većine o Hrvatskoj kao suverenoj i samostalnoj državi. Hrvatska je kao suverena država nastala legitimnim voljom većine svojih državljana koji su 19. svibnja 1991. godine na referendumu plebiscitarno odlučili sa čak više od 94 posto glasova da se Hrvatska razdruži od Jugoslavije i postane suverena samostalna država. Odluka referenduma bila je ne samo legalna nego i legitimna jer je na izbore izašlo preko 70 posto od ukupnog broja birača.

Ovih dana nakon 21 godine hrvatski državljani ponovno izlaze na referendum na kojem će odlučiti hoće li Hrvatska pristupiti Europskoj uniji, odnosno hoće li na Europsku uniju prenijeti dio svoje suverenosti. Politička elita uspoređuje ta dva referenduma i njihovo značenje što je velika obmana i manipulacija. S obzirom da u hrvatskoj političkoj eliti postoji već dulje vremena strah da državljani Hrvatske na referendumu ne će poništiti svoju većinsku volju izraženu na referendumu 1991. godine, te da ne će donijeti odluku, htjeli to priznati ili ne, da Hrvatska prestaje biti suverena država. Evo zašto.

Ako Hrvatska uđe u Europsku uniju onda su europski zakoni jači od hrvatskih zakona, onda u sukobu mjerodavnosti Hrvatska mora primjenjivati europske zakone, onda su odluke europskih sudova jače od odluka hrvatskih sudova jer građanin Hrvatske može na Europskome sudu promijeniti odluke hrvatskih sudova. Osim toga o mnogim bitnim pitanjima Europska unija donosi odluke nadglasavanjem tako da će mali broj predstavnika Hrvatske uvijek biti nadglasan te će Hrvatska morati provoditi i one odluke koje su suprotne volji hrvatskog naroda i interesima hrvatskog naroda. Osim toga sve je jasnije da Europska unija ide prema naddržavi, da će sve manje biti zajednica suverenih država a sve više centralizirana naddržava u kojoj birokracija, koja nije izabrana neposredno, odlučuje ne samo o svemu bitnom, nego čak i o najsitnijim detaljima u kojoj birokracija umjesto tržišta jednima uzima i drugima daje sredstva.

Svjedoci smo i velikih teškoća u funkcioniranju Europske unije. Tisuće građana demonstrira i sukobljava se s policijom u Rumunjskoj, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj. Euro je u velikoj krizi, pada kreditni rejting mnogih članica Europske unije. Takva kriza koje se razbuktava dovest će do potrebe još veće centralizacije. Dakle, teško je reći kakva je budućnost Europske unije, u kakvu zajednicu ulazi Hrvatska. Čak postoji i realna opasnost da se ona raspadne ili bitno promijeni a da o toj promjeni hrvatski građani ne će moći ni na koji način odlučivati.

Političke elite ne vjeruju svome narodu

Svakako da ima mnogo razloga zbog kojih se Hrvatska već desetak godina bori rukama i nogama da uđe u Europsku uniju, da ima mnogo toga što je korisno za hrvatske građane te da zbog toga nije građanima jednostavno donijeti odluke glasovati za ili protiv Europske unije. Međutim, ono što iritira je ustvari velika obmana, manipulacija i moguća prijevara da se većinska volja hrvatskoga naroda poništi odlukom velike manjine. Kako političke elite ne vjeruju svojem narodu i u sposobnost naroda da donese ispravnu odluku promijenile su Hrvatski Ustav i omogućili da se donese Zakon o referendumu u kojem je izbrisana obveza da je potrebno tražiti većinsku volju naroda, a većinska volja se može dobiti samo na jedan način, ako za prijedlog glasa najmanje 50 posto plus 1 birač od ukupnog broja birača. Ta odluka je promijenjena tako da na predstojećem referendumu je dovoljno da glasuje najmanje 50 posto plus 1 birač od ukupnog broja izašlih na izbore.

Taj broj može biti npr. svega 20 posto tako da je moguće da 10 posto građana Hrvatske glasajući za EU poništi volju 90 posto građana Hrvatske koji su prije 21 godinu glasovali za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku. Istine radi treba reći da se može dogoditi da izađe na izbore većina od ukupnog broja birača te da se donese ne samo legalna nego i legitimna odluka hrvatskog naroda. Međutim, moguće je i da se donese odluka koja će biti suprotna volji većine a koja će poslužiti političkim elitama kao pokriće za veliku obmanu kako bi mogli lažno govoriti kako je ta povijesna odluka donesena voljom hrvatskog naroda.

Bitno kršenje Hrvatskoga Ustava

Ima još jedan ustavni problem koji se prešućuje. U Hrvatskome Ustavu doslovno je napisano da je suverenitet cjelovit, nedjeljiv i neprenosiv. Dakle, potpisivanjem sporazuma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju i prihvaćanjem mnogih zakona i odredbi kojima se prenosi suverenitet na tijela Europske unije, bitno se krši Hrvatski Ustav. Tako da se može reći da Hrvatska prestaje biti suverena država u punom smislu riječi. Zbog svega toga nedopustivo je da se tako važna odluka donese bez većinske volje većine državljana Hrvatske odnosno bez istinitog informiranja o tome što ta odluka znači za samostalnost i suverenost Hrvatske i za budućnost hrvatskog naroda.

Ako državljani Hrvatske većinski odluče da jesu za takvu odluku, onda nitko nema pravo tome prigovarati. Međutim, ako se takva odluka donese manjinskom voljom onda je ona nelegitimna i otvorit će političke i druge probleme. Želim ukazati na još jedan problem koji je za mene osobno najvažniji prilikom donošenja osobne odluke glasovati za ili protiv. Na pregovaračkom putu Hrvatske u Europsku uniju Hrvatska je ucjenjivana i morala je provoditi niz ultimatuma kojima je hrvatski narod ponižavan i kojima su bitno ugroženi hrvatski nacionalni interesi. Najteža poniženja i ultimatume Hrvatska je morala prihvatiti vezano za Haaški sud.

Haaški sud cijelo vrijeme je bio Damoklov mač koji je visio nad glavom hrvatskog naroda, tražila se bezuvjetna pokornost. Tražilo se da Hrvatska prihvati krivotvorene optužnice i presude, da prihvati da je Hrvatska nastala na temelju navodnoga udruženog zločinačkog pothvata. Političke elite prihvatile su da se Domovinski rat od velikosrpske agresije pretvori u sukob s podijeljenom krivnjom. Prihvatile su da se sudi prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu posmrtno, da se sudi hrvatskim generalima na čelu s generalom Antom Gotovinom koji je uz Tuđmana ključna osoba koja je omogućila samostalnost hrvatske države. General Hrvatske vojske Ante Gotovina je bio i ključni vojnik koji je spasio Bihać i pridonio zaustavljanju velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini. Sve to lomilo je ponos i dostojanstvo hrvatskog naroda.

Presude, prije svega Gotovini od 24 godine, mnoge su domoljube dovele do stanja očaja i do odluke da ne će glasovati za Europsku uniju iz moralnih razloga jer kažu: "Kako možemo ići u društvo koje godinama naše svetinje i naše junake kriminalizira i pretvara u ratne zločince i još traži da im zbog toga aplaudiramo." Najnoviji zahtjev vojnih i pravnih stručnjaka Amerike, Britanije i Kanade samo je potvrdio da smo mi koji smo to stalno govorili bili u pravu.

Kako sam cijelo vrijeme pisao da Hrvatska ne smije zbog ulaska u Europsku uniju žrtvovati istinu o Domovinskom ratu, da nema pravo ući u zajednicu koja zlouporabljuje Haaški sud da nas ponizi i da naše heroje pretvara u zločince bez obzira na sve koristi od eventualnog ulaska u Europsku uniju, odlučio sam iz moralnih razloga glasovati - PROTIV. Dakle, nisam protiv ulaska u Europsku uniju ali sam protiv ulaska na ovaj način. Zato sam sa skupinom intelektualaca i drugih građana Hrvatske uputio i poziv u kojem između ostalog stoji:

"Pozivamo sve hrvatske građane kojima je stalo do istine, ponosa i dostojanstva hrvatskoga naroda, do istine o Domovinskome ratu, do slobode zaslužnih i nevinih generala da glasuju protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju ne samo na ovom referendumu nego eventualno i na ponovljenom sve dok se ne donesu pravedne presude hrvatskim generalima a to je sloboda".

Nisu nam prijatelji oni koji sude Franji Tuđmanu i Anti Gotovini

Teško mi je bilo ovih dana jer sam bio jedan od ključnih ljudi u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske svjestan da je to bilo diplomatsko priznanje, a da je pravo priznanje bilo kada je Olujom Hrvatska uspostavila vlast nad cijelim teritorijem odnosno kada je postala teritorijalno cjelovita jer sam bio svjestan da se dvojici najzaslužnijih ljudi, prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i generali Anti Gotovini, sudi na Haaškome sudu kao ratnim zločincima a državnom i vojnom vodstvu kao počinitelju zločinačkog pothvata etničkog čišćenja i navodne agresije na Bosnu i Hercegovinu. Teško mi je bilo što nitko nije spomenuo Antu Gotovinu i njegove zasluge, što se za istinu bore strani stručnjaci a mi u Hrvatskoj šutimo. Međutim, kako političkim elitama ne odgovara otvaranje stvarne rasprave za i protiv ulaska u Europsku uniju i ovi pozivi, u kojima se tražilo odgađanje referenduma dok se ne oslobode hrvatski generali, odnosno da se ne glasuje iz moralnih razloga za takvu Europsku uniju koja je godinama osporavala i osporava ono najvrjednije što je ova generacija hrvatskog naroda ostvarila Domovinskim ratom, potpuno su ignorirani i prešućeni.

Promidžba za ulazak pod svaku cijenu u Europsku uniju toliko je jaka da će sasvim sigurno većina izašlih glasovati za Europsku uniju jer se čak iz vrha i prijeti da ako ne glasamo za da će pasti kreditni rejting, da će biti otpuštanja, smanjivanja plaća te se na taj način želi reći da svatko tko je protivnik ulaska u Europsku uniju na ovaj način je ustvari nacionalni izdajnik jer ne razumije da je navodno najveći i najvažniji nacionalni interes ući u Europsku uniju po svaku cijenu.

Prof. dr. sci. Zdravko Tomac

BEZGRANIČNO LICEMJERJE VLADAJUĆIH STRUKTURA U REPUBLICI HRVATSKOJ

2011-05-05T06:32:00.001+05:00

U vremenu korizme 2011. godine, sa velikom strepnjom očekivali smo sudbonosni i povijesni dan, 15. travnja (petak) 2011. godine. Devet dana prije Uskrsa čuli smo šokantnu i sudbonosnu "pravdu" takozvanih moćnika svijeta, izrečenu putem suca Alphonsa Oriea, predsjednika Sudskoga vijeća Haaškoga suda u ovom predmetu. Legendarni general Hrvatske vojske Ante Gotovina i isto tako legendarni general Specijalne vojne policije Hrvatske vojske Mladen Markač, glavni zapovjednici u osloboditeljskoj akciji "Oluja" 1995. godine, proglašeni su krivima za ratne zločine i "udruženi zločinački pothvat", s ciljem istjerivanja srpskoga stanovništva iz Hrvatske. General Ante Gotovina osuđen je, nepravomoćno, na 24 godine robije, a general Mladen Markač na 18 godina. General Ivan Čermak je oslobođen krivnje. Zajedno sa generalima, prema obrazloženju presude, za isti "zločinački pothvat" osuđeni su nedefinirano, poimenično, i mrtvi politički dužnosnici Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman, kao i preminuli ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, te preminuli generali Zvonimir Červenko i Janko Bobetko.

Dakle, ono što se nikada i nigdje u povijesti pravosuđa nije dogodilo, evo događa se kada se radi o Hrvatima i hrvatskoj državi.

No, kako se, prema presudi o "zločinačkom pothvatu", u kojem je sudjelovalo oko 200.000 vojnika, vjerojatno još toliko onih koji su na razne načine bili logistika, kao i mi svi ostali, koji smo se veselili toj osloboditeljskoj akciji i pobjedi, onda nas ima bezbroj "zločinaca", pa svi mi, dakle cijeli hrvatski narod, možemo očekivati procesuiranje ili nad nama treba ponovno izvršiti genocid, bez ikakve odgovornosti počinitelja, kao što je to bilo i do sada, u Drugom svjetskom ratu i poraću, te Domovinskom obrambenom ratu. S obzirom da smo svi proživjeli na vlastitoj koži srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da su nam još uvijek tako svježi i bolni stravični zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i s obzirom da je, od strane odvjetnika obrane optuženih generala to stanje u dobroj mjeri bilo predočeno vijeću Haaškoga suda, te da za neke pojedinačne zločine, koji su se dogodili nakon akcije "Oluja" ne mogu biti odgovorni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, objektivno smo očekivali oslobađajuću presudu, pogotovo što se radi o međunarodnome sudu, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda. Dakle, Haaški sud je ustanovljen kao tijelo Ujedinjenih naroda, kako bi sudio za ratne zločine učinjene u međudržavnim, odnosno međunarodnim sukobima na teritoriju bivše Jugoslavije.
Hrvatski narod je imao pravo na svoju državu i po Božjim i po ljudskim zakonima

Kako je hrvatski narod u SR Hrvatskoj, i prema Ustavu SR Jugoslavije iz 1974. godine, imao pravo na samoodređenje do odcjepljenja, a posebno, i najvažnije, to pravo je imao prema Povelji Ujedinjenih naroda, te da se za samostalnost izjasnio plebiscitarno na referendumu od 19. svibnja 1991. godine, te prethodno održao prve slobodne demokratske izbore za Hrvatski državni sabor, zasjedao 30. svibnja 1990., koji dan je proglašen Danom državnosti, kao što je donio u Hrvatskom državnom saboru i Deklaraciju o suverenosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je praktično imala sve atribute samostalne i suverene države. No, s obzirom da je memorandumska politika Slobodana Miloševića, podržana od velike većine srpskog naroda u Srbiji, potaknula Srbe u Hrvatskoj na pobunu i "balvan revoluciju" već od 17. kolovoza 1990. godine, te da je Beograd neprekidno naoružavao, poticao i pomagao pobunjenike, pa i na razne zločine, kao što je bio "krvavi Uskrs", 31. ožujka 1991. godine, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović na Plitvicama, pogibija 12 redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, masakr hrvatskog stanovništva u Dalju, Erdutu i Aljmašu 2. kolovoza 1991. godine, sve do otvorene kratkotrajne agresije takozvane JNA ne Republiku Sloveniju 30. lipnja 1991. godine, te zločina te vojske nad hrvatskim stanovništvom u selu Ravnom u Bosni i Hercegovini, zaustavljanje tenkova i transportera iz Kupresa i Mostara 7. svibnja 1991. godine u Širokom Brijegu, jer su bili krenuli prema Dalmaciji na Hrvatsku, i sama međunarodna zajednica je shvatila da nešto mora učiniti. S obzirom i na faktično međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 7. rujna 1991. godine, kada je stupila na snagu Deklaracija o Jugoslaviji od 27. kolovoza 1991. godine, potpisana od Europske zajednice, te Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, sa konstatacijom da se Jugoslavija raspala i da su nastale nove države, te je uspostavljena Badinterova komisija, koja je donijela zaključke o granicama novih država, priznajući u tu svrhu granice Socijalističkih Republika, a što su potpisale sve novonastale države, te s obzirom na međunarodno diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine, te prijem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992., znači da je Republika Hrvatska bila i jest međunarodni subjekt u svojim zakonskim granicama, daleko prije vojno-redarstvene akcije "Oluja", a da je takozvana republika srpska krajina uzurpatorska i okupatorska zločinačka tvorevina, nastala na strašnim zločinima ubijanja i proganjanja bar 150.000 Hrvata sa svojih tisućljetnih ognjišta, a za koje zločine je na istome sudu osuđen čelnik te tvorevine Milan Martić na 35 godina robije.

No, tužiteljstvo Haaškoga suda tu zločinačku tvorevinu samovoljno, nelegalno i bez ikakvog temelja proglašava međunarodnim subjektom, a predsjednik Sudskoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u obrazloženju presude potvrdio i potpuno nevinoga generala Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio krivim, te osudio na drastičnu kaznu od 24, odnosno 18 godina robije.

Ta montirana konstatacija o takozvanoj srpskoj krajini kao međunarodnom subjektu im je trebala kako bi ostvarili svoju nadležnost nad tom unutarnjom vojno-redarstvenom akcijom "Olujom". Budući da je to zgrada bez ikakvog moralnog i pravnoga temelja, logično bi bilo da ta presuda na višoj instanci padne kao kula od karata. No, s obzirom da je ovaj sud pokazao da nema nikakve veze ni sa pravdom, ni sa istinom, ni sa bilo kakvim moralom, on je svojom presudom presudio svim tim najuzvišenijim moralnim vrednotama na kojima bi se trebalo temeljiti svako pravosuđe, te da su to temelji i opstanka samoga čovječanstva.
Pojam ratnih zločina, što je to?

Ne moramo biti pravne struke da bismo shvatili kako bi se svako pravo trebalo temeljiti na logici. Naime, ako je svakom objektivnom promatraču, kome je stalo do istine, jasno da je akcija "Oluja" prošla u vrlo kratkom vremenu od 72 sata, te da se dogodio najmanji mogući broj ljudskih žrtava, kao i minimalna razaranja, te da je stanovništvo tog okupiranog hrvatskog područja prije same akcije, organizirano od svojih vođa, napustilo Hrvatsku, jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, a mnogi su se i bojali ostati zbog počinjenih zločina, ipak, na žalost, moramo priznati da su se nakon završetka "Oluje" dogodili, iz osvete ili koristoljublja, i neki kriminalni zločini ubojstava i paleža. Ti zločini sigurno nisu ni tisućiti dio onih zločina koji su počinjeni od uzurpatorske srpske strane nad hrvatskim narodom i imovinom, te da je bilo teško uspostaviti efikasnu kontrolu nad tim velikim prostorom u tako kratkom vremenu, logično je da svi počinitelji tih zločina nisu mogli biti otkriveni, jer se to ne događa ni u mirnodopskim uvjetima. Činjenica koja se stalno i uporno prešućuje je da je Republika Hrvatska u tome razdoblju iza "Oluje" vodila preko 4.000 postupaka, te da je osuđeno preko 2.000 počinitelja, što nije bio slučaj niti na jednoj drugoj strani u sukobu. Također se prešućuje da je Republika Hrvatska organizirala na cijelome tome području humanitarno zbrinjavanje starijih osoba srpske nacionalnosti koje su njihovi mladi ostavili, te da je zbrinuto oko 10.000 takvih osoba.

No, za naše kritičare, negatore svega pozitivnog u Republici Hrvatskoj, neprihvatljivo je to što se ti pojedinačni kriminalni zločini nisu nazivali ratnim zločinima, što oni nikako i nisu. Kritičari i hrvatski neprijatelji ne žele i neće priznati činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i svaka druga agresija na suverene države, najveći i temeljni ratni zločin, iz kojega proistječu svi ostali ratni zločini. Naime, svi zapovjednici agresorske vojske jesu ratni zločinci, jer zapovijedaju agresiju, a i pojedinci u toj agresorskoj vojsci, koji počine ratne zločine. Zapovjednici obrambene vojske ne mogu biti odgovorni niti zločinci po samom zapovijedanju obrane, osim ako bi dokumentirano zapovjedili zločin ili pojedinačni vojnik u obrani, ako bi prekoračio nužno obranu te na svoju ruku učinio ratni zločin.

No, sva ova objašnjenja nemaju nikakve veze sa generalom Gotovinom i generalom Markačem, koji su nakon pobjedonosne akcije "Oluja" odmah otišli na druge vojne dužnosti. Njihova odgovornost, prema optužnici i presudi, pomiče se čak na period od "Oluje" do 15. studenog 1995. godine, kada je takozvana JNA potpuno napustila Hrvatsku.

Karakteristika Haaškog suda je i to da taj sud nije pokrenuo nikakve optužnice niti presudio protiv političkog i vojnog vodstva na agresorskoj strani, jer je Milošević navodno umro prije presude, iako ga nitko mrtvoga nije vidio, a protiv vojnog vrha nije ni pokrenuo postupke, a jesu montirano podigli takve optužnice i donijeli presude čak i mrtvim dužnosnicima Republike Hrvatske, što je pravni nonsens bez presedana.

Nakon akcije "Oluja", skrb za oslobođeno područje preuzela je civilna policija i civilno pravosuđe Republike Hrvatske, a za eventualne zločine ti dužnosnici bi mogli biti odgovorni. Naravno, nisu ni oni odgovorni, jer se činilo ono što je bilo moguće, kao što je naprijed rečeno. Nepravednom i političkom sudu u Haagu nije bilo dovoljno da takozvanu republiku srpsku krajinu proglasi međunarodnim subjektom, iako zna da je uzurpatorska i razbojnička tvorevina na teritoriju Republike Hrvatske, za što Haaški sud objektivno nema nadležnost, nego je besmisleno akciju "Oluja" produžio do 15. studenog, kada je Republiku Hrvatsku definitivno napustila takozvana JNA, kako bi na neki način, bez temelja, opravdali svoj rad. Logično bi bilo, kada već govore o međunarodnom sukobu na teritoriju Republike Hrvatske, da taj sukob tretiraju kao agresiju, što je činjenica, te da istražuju i procesuiraju sve stravične ratne zločine koji su učinjeni u toj agresiji.
Tko je kriv za presude generalima?

Oni koji su prevarom i manipulacijama, uz pomoć stranih tajnih službi došli na vlast u Republici Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. godine, tj. koalicija Račan-Budiša-Čačić-Pusić-Kajin-Jakovčić, na čelu sa Stjepanom Mesićem, kao predsjednikom Republike Hrvatske u dva mandata, prebacuju svoju planiranu i dogovorenu rabotu, da ne kažem krivnju, jer oni to svjesno rade, perfidno prebacuju na predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrne Gojka Šuška, tj. na prethodnu vlast, koja je bila na čelu obrane i uspostave obnovljene hrvatske države Republike Hrvatske. Kažu, oni su donijeli Zakon o oprostu 1992. godine, suutemeljitelji su Haaškoga suda 1993. godine i donijeli su Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim sudom. To i ovih dana, nakon šokantne presude hrvatskim generalima, govori i perfidni Ivo Josipović, na žalost predsjednik Republike Hrvatske, da za presudu nisu jedini dokaz Brijunski transkripti, nego je temelj Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, koji je donijet 1996. godine, za vrijeme predsjednika Tuđmana, te da su sve vlade kasnije bile obvezne surađivati (Račan, Sanader, Kosor) i ne može ih se optuživati. To on svjesno i tobože na fin način baca prašinu u oči uznemirenom narodu, jer smatra taj narod nedoraslom djecom ili maloumnima.

Tako je i nedavno govorio za srbijanski zakon na temelju kojeg progone hrvatske branitelje, žrtve svoje agresije na teritoriju suverene države Republike Hrvatske, kako svaki zakon, pa i taj srbijanski, ima načelo univerzalnosti. S obzirom da je pravna činjenica od najstarijih vremena da svaki zakon mora imati univerzalno načelo pravednosti i morala ili se ne može smatrati legitimnim zakonom, a što ovaj srbijanski nema ni u primisli, znači da Ivo Josipović svjesno laže i obmanjuje javnost. Što se tiče Zakona o oprostu, logično je da se nakon svakoga rata ili tijekom rata, preventivno, donose takvi zakoni, kako nedužni preživjeli vojnici na obje zaraćene strane, a pogotovo na poraženoj strani, ne bi imali poteškoća u svome daljnjem životu. Taj zakon se odnosi samo na one vojnike koji su silom unovačeni i koji nisu počinili nikakav ratni ili kriminalni zločin. Dakle, protiv takvoga zakona o oprostu, kakav je i naš, nitko razuman i human ne može imati ništa.

Glede Zakona o suradnji sa Haaškim sudom i utemeljenja suda za ratne zločine, to je također opravdana stvar, jer se mislilo da nama u Republici Hrvatskoj neće biti dostupni ratni zločinci koji su izvršili agresiju, te da taj međunarodni sud traži njihovo izručenje iz države u kojoj se budu nalazili. Suradnja sa tim sudom i s naše strane je sasvim opravdana, jer tko će iznositi dokaze protiv zločinaca, ako ne zemlja koja je te zločine proživjela i gdje su se ti zločini dogodili. Logično je da se ta suradnja odvija na temelju univerzalnog prava i statuta toga suda, koji mora biti u skladu sa univerzalnim načelima prava i pravednosti. Ako to nije, ni jedna suverena zemlja ne mora i ne smije postupati prema nalozima nepravednog suda i njegova statuta.

Glede Brijunskog transkripta, logično je da ako taj transkript i drugi dokumenti imaju oznaku državne tajne, da se mora postupati prema propisima koji se odnose na to područje, a kakve propise mi imamo.

Stipe Mesić ne samo da nije poštivao te propise, nego je neovlašteno pustio u svoj predsjednički ured međunarodne i neprijateljske tajne službe, koje su uzimale što su htjele. Dodatni problem Brijunskog transkripta je u tome što su u njega planski ubačene krivotvorine, kako kažu sudionici toga sastanka, a te krivotvorine je bez ikakve istrage potvrdio Ivo Sanader sa svojom vladom. Za krivotvorine nije trebalo puno. Dovoljno je da se u govor predsjednika Tuđmana ubaci riječ "tobože" na ključnom mjestu, što je predsjednik znao koristiti, misleći i na perfidnost moćnika svijeta, a što uz današnju tehnologiju nije nemoguće ubaciti. Uz to, Stjepan Mesić, kao najgori neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države, kojoj je bio na čelu, bio je i krivokletnički svjedok optužbe.
Što se u nas događa?

Oni koji su planski i u zločinačkom pothvatu protiv Hrvatske došli na vlast 2000. godine, a sumnjive su i prethodne bolesti i smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, odmah su krenuli u detuđmanizaciju i dekroatizaciju u planu provođenja toga zločinačkog pothvata. Pri svemu, oko dolaska na vlast rečene koalicije, najviše je pomogao predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je još nosio karizmu "Hrvatskoga proljeća" i kome je narod vjerovao. On je to učinio iz osobnih interesa, a na štetu nacionalnih interesa, do kojih mu uopće nije bilo stalo, jer su mu obećali da će dobiti položaj predsjednika Republike Hrvatske. U to vrijeme su mu planski namjestili Stjepana Mesića i odbacili Budišu kao prljavu krpu, jer su moćnici svijeta mislili da još u njemu ima nešto nacionalnog duha.

Slično je kasnije, nemoralno podržavajući Ivu Sanadera, prošao i Andrija Hebrang. On, koji je bio velika žrtva komunističkoga sustava od djetinjstva i koji je velike stvari činio u Domovinskom ratu, pao je u klopku, kao i Budiša, da će ga Sanader promovirati za predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine. Sve je u tu svrhu, uz Sanadera, radi karijere Hebrang činio, kako bi postao predsjednik Republike Hrvatske.

Kao što znamo, moćnici svijeta su ga izigrali, uz pomoć Sanadera i dvojice nemoralnih kandidata, pa i on odlazi kao oparen. Bilo bi mu daleko bolje da je napustio Sanaderovu vlast kada su progonili generala Gotovinu. Ostao bi za sva vremena bar čestit čovjek, što bi za svakog tko nosi ime čovjek bilo najbolje i jedino ispravno.
Deklaracija od 7. srpnja 2000. godine najveći je krimen!

Već smo rekli da Haaški sud objektivno nije trebao imati nikakvu nadležnost nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i druge, te je Hrvatski državni sabor 1999. godine donio Deklaraciju o nenadležnosti. Tada je Republika Hrvatska pokrenula i pravni spor kod Haaškoga suda i Ujedinjenih naroda da se dokaže ta nenadležnost. Međutim, nova vlast, osim općih čistki u državi Hrvatskoj, sve do najmanjeg direktora u državnim firmama i zadnje čistačice, ukidanja naziva "Hrvatski državni sabor", ukidanja Županijskoga doma, promjene Ustava i drugo, i najgore, prekidajući prethodni pravni postupak o nenadležnosti, u noći između 7. i 8. srpnja 2000. godine, u burnoj noćnoj raspravi, donosi sudbonosnu odluku i deklaraciju o izručivanju tih akcija Haaškome sudu. U tekstualnom sastavu te deklaracije, najviše je doprinio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, sigurno prema uputama tajnih službi.

Ubrzo nastaju opsežne čistke hrvatskih dragovoljaca u hrvatskoj policiji, bespravno se otpušta njih oko 5.000, na što je uslijedio valjda i u svijetu najduži štrajk otpuštenih policajaca pred zgradom Račanove vlade, koji je trajao više od dvije godine, do dolaska Sanadera na vlast 2003. godine. Odmah nakon otpuštanja dragovoljaca iz policije, uslijedila su spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja i generala, počevši od 12. rujna 2000. godine, a tada se diže i optužnica protiv ponosnog i dostojanstvenog generala Janka Bobetka, uz njegov drastični kraj života zbog strašnih stresova i odluke da nipošto neće, po cijenu života, dopustiti da bude uhićen i otpremljen u Haag. Dakle, i smrt generala Bobetka ostaje na duši Račanove koalicijske vlasti, ako takvi uopće imaju dušu. Dolaskom na vlast najveće protuhe i prevaranta Ive Sanadera 2003. godine nastavlja se progon generala Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Rahima Ademija, te ostalih hrvatskih branitelja, časnika i generala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Generala Ivana Čermaka i generala Mladena Markača, Ivo Sanader sramotno šalje u Haag 11. ožujka 2004. godine. Generala Slobodana Praljka, generala Milivoja Petkovića, te političke dužnosnike Herceg-Bosne Brunu Stojića, Jadranka Prlića, Berislava Pušića i Valentina Ćorića, otpremaju u Haag 5. travnja 2004. godine, dok generala Antu Gotovinu uhićuju u Španjolskoj pred Božić 2005. godine. Istina, iz Hrvatske su otišli u Haag još 1996. godine Dario Kordić, politički dužnosnik Herceg-Bosne, i general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske Tihomir Blaškić. No, tada su obećavali, od strane Haaškoga suda i uz garanciju SAD-a, da će se provesti brzi postupak i da će se dokazati da oni nisu krivi. Vidjeli smo kako su prošli! Nedužni Dario Kordić, nakon višegodišnjega zatvora, primjer ponosa i dostojanstva, jer nije htio optuživati predsjednika dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, dobio je 25 godina robije, dok je general Blaškić dobio najprije 45 godina, a zatim, uz manipulacije odvjetnika Ante Nobila i trećesiječanjske vlasti i uz prihvaćanje optužbi drugih, tj. hrvatskog političkog vrha, na drugom stupnju dobio je 9 godina, koliko je prethodno proveo u pritvoru, te je odmah oslobođen. Kako je to bio primjer rada Haaškoga suda, apsolutno se nije smjelo dalje surađivati sa takvim sudom i u praksi se nije smjelo progoniti i slati u Haag druge generale i političke dužnosnike, posebno ne na temelju monstruozne optužnice o zločinačkom pothvatu. No, kako je Sanader bio opsjednut sa EU i stalno govorio kako nema cijene ulasku u EU, vidjeli smo koliko je žrtvovao i gospodarski i financijski i teritorijalni i pravni suverenitet Hrvatske, a da nije postigao ništa. Jedina satisfakcija nam je da je Ivo Sanader sada u zatvoru, to jest na mjestu koje istinski zaslužuje. Kaže se da je Bog spor, ali dostižan, ali u Sanaderovu slučaju vidimo da Bog zna biti i brz. Bog nije mogao preći preko torture i nepravde koju je Sanader provodio nad nedužnim i toliko zaslužnim generalom Branimirom Glavašem i suoptuženima. Jadranka Kosor nastavlja putem Sanadera, pa vjerujemo da će kao i on bijedno završiti. Ona, radi EU, prihvaća masovni progon hrvatskih branitelja, pa čak i cijeli hrvatski narod i državu Hrvatsku toliko ponižava da potpisuje, putem hrvatskoga pravosuđa, progone hrvatskih branitelja, izmučenih logoraša u srbijanskim logorima, gdje su mnogi i ubijeni, da ih Srbija, putem svojih jugoslavenskih zakona, sudi u Srbiji, poput hrvatskoga branitelja logoraša Veljka Marića, ili da njihovi istražitelji vršljaju po Hrvatskoj i ispituju žrtve svoje agresije. Mislila sam, kada su na isti način zahvatili i legendarnu doktoricu razrušene Vukovarske bolnice Vesnu Bosanac, a na spisku je bio i pokojni Jure Njavro, tražeći da ona njima odgovora i da je progoni hrvatsko pravosuđe, da će se takvi apsurdi i pravosudni zločini odmah sa indignacijom odbiti i poduzeti daljnje diplomatske mjere i na međunarodnom planu da bi se zaštitili nedužni ljudi, to se sa hrvatske strane ne događa. Jadranka Kosor je organizirala samo sastanak sa vodećim pravnim stručnjacima, predstavnicima Državnoga odvjetništva i Akademijom pravnih znanosti, gdje je rečeno da se radi o apsurdnom zakonu Srbije, te da će se organizirati i regionalna konferencija, kako bi se usuglasili pravni standardi. Zaista ne znam tko je vidio da se nešto može usuglašavati sa onima koji prelaze sve granice međunarodnoga i moralnoga ponašanja. Te rasprave su bile krajem ožujka 2011., dalje se ništa nije poduzimalo, dok ovih dana vidimo da Srbija i dalje nastavlja sa svojim teroriziranjem, pa i putem hrvatskoga pravosuđa. Dakle, oni koji su do temelja razrušili Vukovarsku bolnicu, optužuju vukovarske liječnike da u tim nemogućim uvjetima, koje je izazvala Srbija, Vesna Bosanac, Juraj Njavro i drugi liječnici nisu dobro liječili njihove ranjenike, iako su činili sve što su mogli kao i prema hrvatskim ranjenicima.
Presude Hrvatskoj za "zločinački pothvat" i druge "ratne zločine"

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su tako osuđeni 15. travnja 2011. godine. Uz njih i mrtvi politički dužnosnici i generali, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, general Zvonimir Červenko i general Janko Bobetko. Oni su prvi osuđeni, a ostalima sudionicima "zločinačkog pothvata" osude tek slijede. To je oko 200.000 hrvatskih vojnika i časnika koji su direktno sudjelovali, kao i još toliko logističara, pa zatim svi mi, koji smo se veselili toj pobjedi i podržavali "zločinački pothvat". Dakle, to je cijeli hrvatski narod, a i hrvatska država, nastala na temeljima "zločinačkog pothvata". Neki hrvatski branitelji su već 17. travnja, u nedjelju, nakon velikoga prosvjednog skupa na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i prosvjeda u više hrvatskih gradova, zbog strašne i nepravedne presude, započeli štrajk glađu na Trgu bana Josipa Jelačića. Do Velikoga petka već ih je bilo 10. Vlasti HDZ-a, na čelu sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, u Hrvatskoj, kao i oporba i predsjednik Republike Hrvatske, obećaju da će sve učiniti da bi se presuda generalima preinačila u drugostupanjskom postupku, jer sud nije uvažio nikakve argumente obrane. Zapravo je obrana potpuno ignorirana, a u presudi prepisana optužnica.

Moje je mišljenje da bi odvjetnici obrane generala, ako imalo drže do sebe, do prava i do svoje profesije, trebali tužiti taj sud kod Ujedinjenih naroda i u svojim odvjetničkim komorama. Sud je potpuno staljinistički presudio onako kako je tražila optužba! Pitam se kuda ide ovaj današnji svijet sa takvom "pravdom". Kako se ti ljudi, koji to sve namještaju i koji to poslušno prihvaćaju i izvršavaju Boga ne boje, ako se već ljudi ne boje? No, mislim da se, u svojoj bahatosti, opasno varaju. Današnji svijet, pogotovo siromašni i obespravljeni, neće moći trpjeti u nedogled takvu nepravdu. Nisu svi kao dobroćudni i katolički Hrvati, koji ogorčenje rađe okreću protiv sebe, nego protiv bahatih takozvanih moćnika svijeta. No, sigurno ni naše strpljenje nije bezgranično. Vlasti u Hrvatskoj licemjerno kažu da će sve učiniti što je u njihovoj moći da se nepravda prema generalima ispravi.
Koliko je iskrena briga za branitelje i kakva je sudska praksa u Hrvatskoj?

Ovo govorim, što bi se reklo, "iz prve ruke". Kao što je poznato, u Republici Hrvatskoj je po zatvorima oko 300 branitelja. Nekoliko stotina je osumnjičenih i samo je pitanje vremena kada će biti uhićeni. To nije teško, jer sigurno nema u Hrvatskoj ni jednoga malo većega mjesta, a da u vrijeme Domovinskoga rata nije poneki Srbin otišao na svoju četničku stranu, pa možda i poginuo, ili je slučajno na neki način stradao. Dakle, bilo gdje i bilo kada može se započeti predpriprema, medijsko prokazivanje i medijsko linčovanje bilo kojih branitelja, te njihovo uhićivanje. Na njih se tada iznose grozne medijske optužbe i presuđuje ih se, a da javnost nikako nema priliku i njih čuti, što oni kažu o navedenim optužbama, ako uopće bilo što o tome znaju. Osobno sam nazočila u zagrebu suđenju generalu Mirku Norcu i generalu Rahimu Ademiju, te generalu Glavašu i suoptuženima, pukovniku Hrvatske vojske Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću, Dini Kontiću i Zdravku Dragiću, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kao predsjednica, i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović, a ja sam članica Predsjedništva. Karakteristično da se na tim suđenjima s najvećim poštovanjem uvažavaju iskazi svjedoka sa srpske protivničke i neprijateljske strane, bilo pri osobnom svjedočenju, ili putem video-linka iz Beograda. Naše generale se toliko ponižava da im se na sud dovode, kao svjedoci protiv njih, čak i u nas u odsustvu osuđeni ratni zločinci, s tim da im se garantira sigurnost da neće biti uhićeni i plaća boravak u Zagrebu. Primjedbe odvjetnika obrane zbog očitih nezakonitosti apsolutno se ne uvažavaju, kao ni svjedoci obrane. Čak ih se u medijima proziva da lažno svjedoče, dok se naveliko prepričavaju i uvažavaju očite izmišljotine protivničkih svjedoka. Suci koji drastično osude branitelje ili generale bivaju unapređeni, poput suca Marina Mrčele, koji je nakon presude generalu Mirku Norcu postao sudac Vrhovnog suda. Svjedoci optužbe, iako očito daju lažne iskaze i padaju u kontradikcije, ne sankcioniraju se.

Sudac koji slučajno bude objektivan i odvažan, pa prvostupanjski oslobodi hrvatskog branitelja, odmah ga mediji optužuju, a Vrhovni sud redovito vraća predmet ponovo na prvi stupanj. Tako se tri puta sudilo branitelju Karlovca Mihajlu Hrastovu za iste optužbe, te je uvijek bio oslobođen. No, Vrhovni sud njemu po brzom postupku dodjeljuje 8 godina robije. Kao što znamo, mnogi i najveći zločini nad Hrvatima se ne procesuiraju, jer su zločinci nezakonito abolirani. Tobože prema Zakonu o oprostu, sve se karakterizira kao oružana pobuna, pa iako je postupak započeo, zločinci se oslobađaju.

Uzmimo samo jedan primjer. Još 1992. godine bilo je optuženo 35 Srba za sudjelovanje u genocidu nad civilima u mjestima Četekovcima, Balincima, Čojlugu i Voćinu. U jesen 1991. upravo je masakrirano na najgrozniji način 69 civila i dva policajca. Godine 2004. županijski sud u Virovitici je ta djela prekvalificirao u oružanu pobunu, te iz sve oslobodio prema Zakonu o oprostu. S druge strane, hrvatskoga branitelja, logoraša srbijanskih logora, uhićenog kao profesionalnog vozača kamiona na bugarskoj granici prema Srbiji, oca troje djece, Veljka Marića, već godinu dana maltretiraju u srbijanskom zatvoru i sude u Beogradu zbog jednoga Srbina, navodno civila, stradalog u Grubišnom Polju 1991. godine. Veljka Marića ne možemo čuti što kaže, a hrvatske vlasti sa svojim pravosuđem zdušno pomažu srbijanskog pravosuđu i šalju materijale da ga se osudi. Znači li to da jedan Srbin, i to ne znamo kako je poginuo, ne govori se da je, ne daj Bože, zaklan i masakriran, kao oni Hrvati u Voćinu, više vrijedi nego 69 Hrvata? Da ne govorimo o svim ostalim zločinima i zločincima nad Hrvatima i hrvatskom zemljom i o tome koliko Hrvatska ugađa agresorima i zločincima. To podnosi, na žalost, hrvatska vlast, mirno i raznim veselim sastancima gradi dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Nadalje, što reći za generala Glavaša i suoptužene u politički motiviranom i montiranom procesu? Znamo da je general Branimir Glavaš dobio pravomoćno 8 godina robije, koju služi u BiH. U obrazloženju te presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je pokazao da apsolutno ne priznaje ni zakone ni Ustav Republike Hrvatske, nego da generala Glavaša i suoptužene sudi na temelju zakona bivše Jugoslavije, kao pripadnike paravojnih formacija 1991. godine, dok se takozvana JNA smatra legalnom vojnom formacijom u Republici Hrvatskoj. Takvu presudu general Glavaš ne priznaje, niti njegova stranka HDSSB, kao ni svi normalni i pošteni ljudi u Hrvatskoj. Stoga je general Glavaš, kao i ostali suoptuženi, podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prije dvije godine, da se procijeni ustavnost te presude. No, Ustavni sud još ništa ne odgovara. Najbolji odvjetnici Branimira Glavaša, ni on sam, kao pravnik, ništa pravedno ne postižu u Republici Hrvatskoj. Pravda i obrana se na hrvatskim sudovima protiv branitelja potpuno ignorira. Primjerice, na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci, odvjetnici obrane su potpuno dokazali krivotvorinu kazete "dokaza" optužbe, pa nikome ništa. Dakle, ako je takvo suđenje u Republici Hrvatskoj, što bolje možemo očekivati od suđenja u Haagu i koliko je istinitosti u riječima Jadranke Kosor da će se Vlada zauzeti za pravdu u Haagu? Živi bili pa vidjeli!

Stoga, u vjeri i nadi da će nas Krist, osuđeni najveći pravednik, razumjeti i zajedno sa svojom i našom Svetom Majkom pomoći nositi naš križ, te da će se sve okrenuti na dobro onima koji na pravdi trpe, Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima, svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedincima i sa obiteljima, od srca, uz molitvu i vapaj "Bože, spasi Hrvatsku!", želim Sretan i blagoslovljen Uskrs!

S ljubavlju u Kristu

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj

Zagreb 22.4.2011.

Uz presudu hrvatskim generalima u Haagu

2011-04-15T21:04:00.001+05:00

Hrvatski političari su posebna vrsta gamadi zbog koje nam se crno piše kao državi. Kada je svijet shvatio koju beskarakternost i beskičmenjastvo hrvatski Jugoslaveni i bivši članovi KP-a imaju i da im ništa, baš ništa nije sveto zašto bi oni imali imalo obzira prema Hrvatskoj. Ta izdajnike i autofašiste tj. Jugoslavenčine i Jugoslavjane hrvatske ne može nitko cijeniti a ni državu, društvo koje dopušta da mu takvi budu na vrhu drzave.

To je naša najveća kazna i osuda.

Tako stoji u jednoj priči izgovorenoj mjesec dana prije presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, ali i svim onim braniteljima koji nevini čame u zatvorima.

Hrvatska i EU kroz Gospine poruke

2011-02-19T18:47:00.001+05:00

Evo, ove 2011.g. na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja navršava se punih trideset godina od svakodnevne duhovne nazočnosti unutar hrvatskog nacionalnog corpusa međugorske Gospe ili kako se tada 24. lipnja 1981.g. predstavila šestorici hrvatske katoličke djece, vidiocima - Nebeske Kraljica Mira. Ta godina 1981. (ni četrnaest mjeseci nakon smrti komunističkog diktatora i jednog od najvećih progonitelja Katoličke Crkve - Josipa Broza Tita) još uvijek je bila u njegovom znaku i službeno isticana kao ... i poslije Tita Tito! Što je značlo da je od dana njegove deklarirane smrti (?) 04. 05. 1980.g. pa sve do 1991.g. njegova ideologija bezvjerstva i u teoriji i u praksi nastavila svoje djelovanje, možda nešto u manjoj mjeri, ako više ne s izravnim progonom, onda barem sa sveopoćom mariginalizacijom vjerskog i katoličkog života u tadanjoj Jugoslaviji..
Sama pojava međugorskog ukazanja u to vrijeme doživljena je od strane tadanjih jugokomunističkih vlastodržaca kao udar groma iz vedra neba, koji su brzom reakcijom policijskih i vojnih snaga, tu pojavu najprije htjeli uništiti ili zanijekati u njenom samom začetku, a kad im to nije uspijevalo, pokušali su je barem što više sakriti, prešućujući je u medijama, povremenim hapšenjem ponekog svećenika i sl. A to prešućivanje u medijima je prisutno i dan danas. Ali kao što Isus reče Salvu (kasnije sv. Pavlu) – pred Damaskom gdje se spremao hvatati i proganjati kršćane - Teško ti je protiv bodila praćati se...! (Pritom misleći da mu je uzaludna borba protiv nadnaravnog.)

Sva nastojanja tadanjih jugoslavenskih komunističkih vlasti da unište i ponište Medjugorje (koje je sve više postajalo duhovno i moralno središte cijeloga svijeta) ostala su bezuspješna, pače izazavala su upravo suprotan efekt. Sa svih strana svijeta, sa svih pet kontinenata u to mjesto mira i ljubavi koja je iz njega zračila, pohrlile su goleme mase vjernika hodočasnika, a ponekad i nevjernika koji su se vraćali kao vjernici i širili međugorske poruke ljubavi i mira po svim meridijanama i paralelama. I ne samo da su pohrlili vjernici svih rasa i naroda, svih jezika i kultura, svih vjera i svjetonazora kroz trideset godina njih oko trideset milijuna, već su u Međugorje nahrlile iz cijeloga svijeta tisuće i tisuće svećenika, pa i biskupa, i poneki kardinal koji su tamo koncelebrirali svete mise na različitim jezicima.
I onda što se dogodilo?! Umjesto hodočašća i poklonstva zemaljskih „kraljeva“ i njihovih naroda Nebeskoj Kraljici Mira u Međugorje, svjetski masonski politički moćnici odobrili su i podržali u samome srcu Europe otvaranje dugotrajnog razarajućeg brutalnog agresorskog rata upravo protiv tog mirnog malog katoličkog hrvatskog naroda iz čijih redova i na čijem ozemlju su odabrani vidioci, a sad je postalo potpuno bjelodano da je putem Međugorja izabran upravo taj narod kao posredno tijelo duhovnog obraćenja i drugih naroda u svijetu.

Međunarodni politički čimbenici, a poglavito neki europski, učinili su sve da se taj mali katolički hrvatski narod u tome ratu ne obrani, pače da bude u svemu i uništen i zbrisan sa lica zemlje. Vijeće sigurnosti UN donijelo je rezoluciju kojom se zabranjuje prodaja oružja za područje Jugoslavije, a u praksi to se odnosilo samo na nenaoružane nesrpske narode, prvenstveno na Hrvate, koji nisu imali nikakavo naoružanje. Tom rezolucijom praktički od strane medjunarodne zajednice žrtve su zavezane i prepuštene na milost i nemilost brutalnom agresoru. (Poslije je jedan visoki američki diplomat priznao da je ta rezolucija Vijeća sigurnosti imala pravi fašistički karakter.)

Najave budućih ratnih i drugih događanja na području ex Jugoslavije mogle su se isčitati iz brojnih Gospinih poruka još mnogo godina prije samih događanja, od početka samih medjugorskih ukazanja, navest ću tek neke.

Gospina poruka iz 1981,g „Draga djeco! Sotona će zavesti mnoge ljude (političare) u svijetu s ciljem da vas pokuša uništiti, i želi vam sve razoriti, ali Bog vas je odlučio spasiti“.

Ili „Draga djeco, ovoj sam župi (Međugorju) obećala oazu mira, a svuda oko vas bit će pakao“ Na svetište Kraljice mira u Međugorju bačene su četiri kazetne bombe, a nijedna nije eksplodirala. I brojne druge poruke poput: Draga djeco, Bog me je poslao da vam pomognem....!

Prvi i najžešći udar je bio po Vukovaru kojeg je branila šačica hrvatskih slabo naoružanih branitelja dragovoljaca, koji su uz Božju pomoć uspjeli slomiti kičmu jednoj od najsnažnijih vojski u Europi, potom je uslijedio udar po katoličkim crkvama u Hrvatskoj gdje je nekoliko stotina crkava srušeno, a nekoliko stotina lakše ili teže oštećeno. U tom ratnom udaru na Hrvatsku u mnogo čemu se mogao prepoznati čisti sotonizam, mnogo više nego klasični rat kakav bi se odvijao na drugim mjestima u svijetu. Na primjer u Libanonu je desetak godina bjesnio građanski rat, a nitko nije nikada ni zapucao, a kamoli razorio bilo neku džamiju, bilo katoličku ili pravoslavnu crkvu, bilo neku bolnicu, školu, groblje ili slično.

Razaranje Hrvatske i BiH uslijedilo je uz prešutnu i nejavnu podršku nekih europskih država, koje su prikriveno pokušavale sve učiniti, da agresor u svome naumu uspije. U pozadini agresorske linije otvaraju se logori i mučilišta, razaraju se gradovi i sela, kulturni, vjerski, humanitarni i gospodarski objekti, opsjedaju se gradovi, vrši se pokolj stanovništva. A međunarodni moćnici hine mirotvorce, sazivaju mirovne konferencije, gdje jedna još ne bi ni završila, a već zakazuju drugu samo da bi kupili vrijeme agresoru da čim prije obavi zadatak kojeg su mu zadali. A samo jedno njihovo NE bilo je dovoljno da svega toga ne bude. Ali to NE njihove okrutne duše nisu mogle ni htjele nikada izustiti!

U Europi se, velikim svečanostima i paradama, slavilo 50 godina od pobjede nad fašizmom, a istovremeno, u samome njenom srcu 44 mjeseca se opsjeda i svakodnevno granatira grad Sarajevo, što je predstavljalo najdužu fašističku opsadu nekoga grada u povijesti svijeta, osim grada Troje, koja je bila više legenda nego istina. Nad Sarajevo su dovođeni kojekakvi medjunarodni probisvjeti i nekakavi svjetski umjetnici kojima je davan snajper u ruke da pucaju po građanima i da ubijaju sarajevsku djecu, radi zabave kao da pucaju u glinene golubove.

Po BiH i okupiranim dijelovima Hrvatske osnivaju se logori koji su po mnogo čemu sličili na nacističke Hitlerove logore. Ali pomoći niotkuda. I niti riječi osude takvih srpskonacističkih logora od strane europskih političara. Razara se stara povijesna jezgra Dubrovnika (pod zaštitom UNESCO-a), a tri dana prije početka razaranja stiže međugorska poruka; Draga djeco, Sotona želi pokazati svoje ružno lice više nego ikada do sada! A medjunarodna zajednica nudi brodove da preuzmu stanovništvo, upravo ono što agresor i želi.

Pojedine moćne europoske zemlje na ratno poprište poslale su svoje specijalne jedinice kao tobož mirovne snage, koje su štitile osvojena područja, da ne bi bila ponovno oslobođena. Prikrivale su nedjela srpskoga agresora i nisu dopuštale obranu hrvatskim i bošnjačkim snagama. Ali ni to im nije bilo dovoljno! Tjedan dana prije izbijanja bošnjačko-hrvatskoga rata, dakle rata između samih žrtava, stiže Gospina poruka: Draga djeco, sotona želi novi rat. Ali taj rat istinski nije nastao iz želje ni hrvatskog ni bošnjačkog naroda, već su ga uglavnom inscenirale tajne britanske službe da razbiju zajedničke snage obrane i da ih medjusobno posvađaju, u čemu su nažalost i uspjele. Hrvati i Bošnjaci su (bez obzira kako to netko može gledati i na hrvatskoj i na bošnjačkoj strani) u vrlo visokom postotku krvna braća jer potječu iz istog povijesnog etnosa, i nikako im nije kao žrtvama istog agresora tada odgovarao međusobni rat. Takav rat je najviše odgovarao agresorima JNA, Srbiji i Crnoj Gori, ali i nekim protuhrvatskim i protubošnjačkim europskim politikama.

Rat je završio onako kako je završio, kako je i vođen. Sklopljen je Daytonski mirovni sporazum, ali taj mir nije bio mir dobre volje, već mir napete zmije, silom nametnuti i nepravedni mir kojim je agresor nagrađan s pola BiH, a koji dio je u cijelosti i etnički i očistio.

Nakon slavne hrvatske Oluje i sklopljenog Daytonskog mira oružani rat protiv Hrvatske je prestao, ali je otpočeo još podmukliji, onaj psihološki koji je samo dobio nove forme izražavanja i nove taktike i strategije bez upotrebe oružane sile. To najbolje ilustrira sljedeća, izuzetno važna Gospina poruka.

©( Marijina poruka don Stefanu Gobiju, osnivaču Svećeničkog marijanskog pokreta. Marija mu je davala poruke od 8. svibnja 1972. do 31. prosinca 1997. ) Poruka je data 26. rujna 1996.g.

Ne boj se malo stado© (580) Zagreb (Hrvatska), 20. rujna 1996.

''Kako sam zadovoljna Cenakulom što si ga ovdje imao sa svećenicima i vjernicima moga Pokreta, kojem je predsjedao Kardinal Nadbiskup koga veoma ljubim i štitim.
Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira.
Ali sad vas očekuju još veće muke.

- Ne boj se malo stado. Ocu Nebeskom se svidjelo dati vam kraljevstvo mog Bezgrješnog Srca.
Ja sam vam se očitovala i vi ste prihvatili, s velikodušnošću moje male djece.
Sada vas mogu povesti, kao nebeska vrtlarica u svjetlom vrtu vaših duša, na put čistoće, ljubavi i svetosti, vježbom svih kreposti koje su mi drage.
Tako vas svaki dan predajem kao žrtve zadovoljštine Božjoj Pravdi kako bi (Bog) mogao izliti na svijet pročišćujuću Milost svog Božanskog milosrđa.

- Ne boj se malo stado. Vaša nebeska Majka udijelila vam je dar da se okupite sa svih strana u Njezinu pobjedničku četu.
Došao je čas odlučujuće bitke.
Sotona je već došao do vrhunca svoje moći i sada, također i u Crkvi, dovršit će (svoje djelo), koliko mu je Gospodin dopustio za Njeno najbolnije čišćenje.
Časovi, koje ćete proživjeti, spadaju među najvažnije, jer svi događaji koje sam vam prorekla, ispunit će se.

- Ne boj se malo stado. Isus vas je okupio u nebeskom pašnjaku svoje božanske Ljubavi.
On vas vodi savršenom ispunjenju Očeve Volje. Isus želi biti od vas proslavljen.
Došao je čas u kojem ćete Isusa savršeno proslaviti.
Vi ste utjeha njegovoj napuštenosti; vi ste duboka radost njegova božanskog Srca.

- Ne boj se malo stado. Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa svih strana svijeta, za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila dobra i sila zla
Gospodin će pobijediti preko Mene, svoje male Sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, moja mala djeco.
Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza.
Tako će biti za čitavo čovječanstvo.
Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.

Ne boj se malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.''

Doista, imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile, i stradanju i progonu ovoga naroda ne vidimo kraja. Obranu golorukog naroda od nasrtaja brutalnog agresora, te sile nazivaju kroz Haaški tribunal – „Zajedničkim zločinačkim pothvatom...“, Domovinski rat karakteriziraju kao zločinački, Hrvatsku državu kao zločinačku tvorevinu. To je toliko suludo i ne odgovara povijesnim i svakim drugim činjenicama da sve skupa čini laž koja je izišla izravno iz pakla.

Ako bi u konačnici pobijedio antimoral Haaškog suda kao novi moral, gdje se proganja žrtvu, a nagrađuje zločinca – čovječanstvu se ne piše ništa dobro. Nikada medjunarodna pravda u cijeloj svojoj povijesti nije bila zaodjenuta u ruho sramotnije laži i prezira prema čovjeku i žrtvi, prezira prema Bogu, prezira prema humanističkim tekovinama civilizacije, ukratko prezira prema Istini, kao današnja „pravda“ Haaškog tribunala. Takva pravna kvalifikacija stavlja Hrvatskoj dugoročno omču oko vrata za progon neograničenog broja sudionika Domovinskog rata, a hrvatska vlada o svemu tome šuti, kao da se radi o Kongu. Onaj tko šuti smatra se da pristaje - govorili su nekad stari Rimljani..

Buduće generacije pravnika neće moći razumjeti te odluke i smatrat će ih najvećom pravnom medjunarodnom sramotom u povijesti svijeta. A iza svega stoje tajne službe nekih zapadnoeuropskih zemalja i njihovih masonskih vlada koje žele Hrvatsku uništiti i to sad čine agresijom paklenske laži o Hrvatskoj i njenim braniteljima. Kako razumjeti mržnju jedne europske zemlje prema Hrvatskoj, a koja je tristo godina pokoravala narode po čitavome svijetu i pretvrala ih u svoje kolonije, zemlje koja je i nedavno razarala daleki Irak, a Hrvatskoj prodaje visoki politički i svjetonazorski moral.

Ulasku Hrvatske u EU od strane same EU podmeću se sve moguće barijere. Prosječan hrvatski građanin bilo da je visoki intelektualac, bilo da je radnik, činovnik ili seljak – osjeća ponašanje EU prema Hrvatskoj kao ponašanje okrutne zle maćehe prema pastorki. Na svakom koraku od Hrvatske traži poniženje, kako ono nacionalno, ljudsko, materijalno, ali i duhovno!

Hrvatska i EU su dva antipoda. EU birokracija ne prihvaća kršćanske korijene Europe, a Hrvatska u EU donosi ponajprije križ svoga vlastitoga mučeništva, donosi Boga, donosi Isusa Krista raspetoga, donosi Nebesku Kraljicu Mira.

EU (prvenstveno misleći na njenu birokraciju) i Hrvatska - to su dva različita suprostavljena duhovna svijeta koji jedan drugoga isključuju. Samo zato Hrvatsku i ne žele u svojim redovima. To je bitka između Davida i Goliata, ali poput biblijskog Davida i Golijata i ovaj puta pobjeđuje mali David, a to je Hrvatska. Pobjeđuje zato jer se temelji na kršćanskom moralu i pouzdanju u Boga, a k tome zaštićena je i Marijinim pobjedničkim plaštem.

Sljepilo politike prema Hrvatskoj i Hrvatima, kako one EU, jednako tako i one SAD-a naprosto zbunjuje ljude čista srca, morala i dostojanstva. Te zemlje i države, a posebno njihove vlasti upravo u svjetlu naslova ovoga teksta, morale bi, ponajprije zbog sebe samih, preispitati svoje odnose prema Hrvatima, jer će im brzo to biti kasno i nepopravljivo...!?? Ali ne samo EU i SAD, već i mnogim drugim zemljama...?!

Na moralnom planu EU pomalo tone poput Titanika, a u svome odnosu prema Hrvatskoj ona lomi svoj moral, a da toga nije niti najmanje svjesna. Svi oni njeni političari, bilo kao pojedinci ili vlade, ali i njihovi narodi, svi oni haaški i drugi lažci i progonitelji Hrvatske moraju znati - udarajući u Hrvatsku, da udaraju na neusporedivo jaču silu nego što je sama Hrvatska, udarili su na silu koju - vrata paklena nikada neće nadvladati. A o posljedicama koje će nastupiti za sve one koji su se svrstali na krivu antimarijansku stranu, na stranu zla bolje je i ne govoriti...! Neka sami malo o tome razmisle, dok im još ne bude posve kasno..

Ali i hrvatska politika, ona HDZ-ovska koja se lažno predstavljala kao demokršćanska, u svome vrhu u svojoj pretežno boljševičkoj strukturi nema demokršćanstva niti u natruhama. Kad bi ona bila demokršćanska svaka njena tek formirana vlada prije početka svoga djelovanja otišla bi, hodočastila bi u Međugorje, ali to je naprosto nezamislivo....! Nezamislivo je da istovremeno hodočasti u Medjugorje i da s druge strane - izvršava bespogovorno sve naloge antihrvatske i antikristovske masonerije. Nije joj dosta što je izručila hrvatske časne generale inkvizicijskom političkom sudu u Haagu, već po njegovim uputama lovi i sudi i druge branitelje u samoj Hrvatskoj, pače isporučuje ih (barem prećutno) i srbijanskim sudovima, što je do dna povrijedilo braniteljske duše, a i dušu svakog hrvatskog čestitoga čovjeka.

Mile Prpa

UDBIN SIN

2010-12-03T00:24:00.002+05:00

Skriva se iza Dior cvikera, a ponekad iza kozjaka tankih

Čača mu je nekoč šlepao Šimecki škornje

po oznaškoj tradiciji yugo-opankih

Onda se sada uvalio u Bally i skupo Hugo Boss odijelo

Sedamdesetih je pio kavu u Splendi,

i cinkario preko puta ,

pisao za Brozine tiraže.

Onda se ufurao preko drugova do

sjaja Pariđija i Londre

olfa na stipendiju skojevske blamaže

Stari ga je 90. u ime pomirbe

nagradio sinekurom- opet vani

Đubre me znade, jer on zna da ja znam,

ono što on zna od prek-prek-prek-lani,

Što je jeo i pio prije 20 kuka ko "dopisnik" - opet vani.

Njegov desetljetni fellatio UDBI otjerao je more

u Lepoglavu, Sl. Požegu i Gradišku,

preko svojih sitnih špicla sa faksa - tamo gore

i polu-intelektualca u brozovom višku.

Svi odreda sa velikom prdom skojevske tinkture

jer uvijek je trebalo biti za jugo-dom spremni

i za analno-rektalne BG avanture.

Po svim pravilima brozovštine.

Kitio se noćnom-kursnom diplomom.

Ali od kako mu je žena jučer krstila majmune,

izdaje se za đemokratja i evropeytsa - vratolomom

i buduće tajkune..

Mislilo smo ovce jedne dalekih 80-tih

u LA-ju da ćemo,

umjesto gejaka sa Korduna

potražiti balistiku pikse udbo-oportuna

za modularni - HK70A4 našeg udbofila

uvježbani u Mojave desert i pustinje Gila.

Ali sve se izjalovilo

Ponovno popušismo

Ostao je nevin

Udbin sin.

Tomislav Sunić

Hrvatska priča

2010-10-14T10:23:00.001+05:00

Ovogodišnjoj proslavi Dana neovisnosti vjerno se zrcali stanje nacije.
Predsjednik države Ivo Josipović, predsjednik Sabora Luka Bebić i predsjednica Vlade Jadranka Kosor položili su 7. listopada na zagrebačkom groblju Mirogoju vijence kod spomenika Glas hrvatske žrtve - Zid boli, kod Središnjega križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja i na grob prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Taj trovrh današnje eurohrvatske državne vlasti politički je i duhovno odgojila jugoslavenska komunistička partija. No danas je jugohrvatstvu besramno vjeran samo Josipović. On je u povodu Dana neovisnosti Republike Hrvatske položio vijence i na grob jugoslavenskih „narodnih heroja“, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv samostalne Hrvatske, i na grob Ivice Račana, hrvatskoga komunista koji se protivio hrvatskomu državnom osamostaljenju. Postupio je dakle protupovijesno, čudački i izazovno. Ali prisni prijatelj srpskoga predsjednika Borisa Tadića nije nikoga iznenadio.
Hrvatski je sabor zatim održao svečanu sjednicu. Tu se opet proslavio neprispodobivi Vladimir Šeks, također negdašnji gojenac jugoslavenske komunističke partije. Nakon što je Bebić na početku sjednice među visokim gostima pozdravio Ivu San Josipovića (!), Šeks se, kao pustopašan miles gloriosus, patetično osvrnuo na svoj prinos povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o raskidu državnopravnih sveza s Jugoslavijom. Na kraju su podijeljene državne godišnje nagrade za znanost.
Novinari su sutradan, na Dan neovisnosti, zločesto uočili da na zgradama u kojima stanuju Ivo Josipović i Luka Bebić nisu izvješene državne zastave.
No ne treba se nad tim zgražati. Kakva neovisnost, takva proslava. Što to znači? Prije dvadeset godina Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica uložili su sve svoje snage u obnovu samostalne, neovisne i suverene hrvatske države. Kada je posao uspješno dovršen, Tuđman je umro, a stranku je preuzeo Ivo Sanader. Suverenistički program Hrvatske demokratske zajednice donio mu je pobjedu na parlamentarnim izborima god. 2003., no on je odmah nakon izbora stranku preustrojio u „novi HDZ“. Novi stranački program Sanaderov je „politički filozof“ Vladimir Šeks sažeo u dvije riječi: „kopernikanski obrat“. Tu filozofsko-astronomsku mudrost malo je tko u HDZ-u tada razumio, no drastični su politički potezi pokazali da je riječ o radikalnu otklonu od suverenizma k integracionizmu. Tuđmanovo geslo „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“ Sanader je zamijenio geslom „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji“.
Tako se „kopernikanski obrat“ sam od sebe raskrinkao kao eufemizam za izdaju ideje samostalne, neovisne i suverene države.
Na takvu supstratu rastu lude gljive. Novi HDZ nastavio je još žešće provoditi Mesićevu, Račanovu i Budišinu „detuđmanizaciju“. On je stvorio kult Milorada Pupovca, sklopio vladajući savez sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, ušao u „dobre aranžmane“ s glavnom tužiteljicom Haaškoga suda Carlom del Ponte, prihvatio čudovišne haaške optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, organizirao sramotni lov na Gotovinu, ugurao Hrvatsku mimo narodne volje u NATO i u zapadnobalkansko područje slobodne trgovine pod lažnim imenom „Nova CEFTA“, odrekao se suverenoga hrvatskog prava na isključivi gospodarski pojas na Jadranu. Doda li se tomu kontinuirana rasprodaja strancima svega i svačega, od bankarskoga sustava, preko medija, telekomunikacija, farmaceutske industrije, turističkih kapaciteta, nekretnina, Ine… do trgovačkoga prostora, i sve to pod teretom inozemnoga duga od 45 milijarda eura, jasno je na koju su mjeru Račanov SDP i Sanaderov HDZ sveli hrvatsku državnu neovisnost.
Svega toga britko je svjestan Vladimir Šeks. On sada podjednako drhti pred haaškim raspletom i pred raspletom protukorupcijske borbe u Hrvatskoj. Zato mu javno pada na pamet da bi hrvatska politika trebala moliti naciju za oprost. Čudno? No, to je vjerojatno samo himbena gesta. Kao i cijela svečanost kojom integracionistički Savez za Europu vrijeđa zdravi razum slaveći ni manje ni više nego - neovisnost Republike Hrvatske.

B.Tolić

HAŠKI MORAL

2010-09-07T07:21:00.000+05:00

''Vidjeli smo da je u Haagu obrana nastojala učiniti najbolje za svoje kliente. Naravno da bismo svi voljeli da obrane uspiju u svojim tezama, ali moramo znati da zlo koje se dogodilo ima prezime i netko će sasvim sigurno odgovarati'', rekao je Josipović. A.D. MMX.

Očito, govorila je PRavDA. Logikom koja stoji iza ovih 'misli': zlo koje se događalo tamo po Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, čitave MCMXLV – pa onda opet kroz MCMXCI sve do MCMXCV – stoji li u vezi, nekoj, s ovom logikom?

U glavnom gradu Zagrebu postoji jedan fini trg, EUropskog 'štiha', izrazito ne-balkanskog. Nosi ime po jednom maršalu... Istina, čisto balkanskog 'štiha', kako je povjesnica ovog naroda pokazala, i u njegovo doba a i potom. Nema taj trg, istina, prezimena, ali ima li neke veze? S kojim prezimenima imaju veze predsjednikove misli, radi li se tu o državi čiji je on predsjednik, te o narodu koji ga je birao? A birao ga je, vjerovatno, da zastupa baš taj narod, koji ga je birao. I, imaju li zločini dotičnog balkanskog maršala ime i prezime? Imaju li svoj sud. Gdje je njihova i njegova presuda, i zašto o tim zločinima, koji do neba vape, 'naš' predsjednik jednostavno – šuti?

Posebno su zanimljive ''teze obrane''? Što je s tezama optužbe? Nadalje, sad već moramo komentirati, i to u vezi s pitanjima koja izjava rađa, što je s događajima koji imaju očevidce, i gdje postoje dokazi. Bili 65 godina stari, ili 'samo' 19, zastarjeli sigurno nisu... Zastarijevaju li ratni zločini, što o tome kaže, a što poduzima PravDA? Zna li PravDA, recimo, čija je država Hrvatska?

Pitijski zvuči predsjednik Josipović. On je i te kako svjestan zala koja su se događala. Jedino, je li on svjestan svog zla koje se dogodilo, i – nekako sjećanju izmiče – zla koje se dogodilo narodu čiji su ga birači ustoličili na funkciju? Je li spominje to zlo, kada i u kojem kontekstu ga se prisjeća, i, podsjeća li negdje nekog na Zlo. Ono veliko. Ono koje je vršilo i izvršilo, razna djela i razna zla, po državi čiji je presjednik.

Ne treba se tu previše naprezati, ako ne baš sve, dosta je toga jasno. Odavno. Predsjednik kontinuiteta, podigao je letvicu nekim svojim činima i izjavama, na neku drugu razinu. 'Predsjedničku'. Možda i na supranacionalni niveau, razinu koju još nismo zabilježili? Pa ipak, dobra je to stara razina, internacionalistička. To je razina koja očinskom blagošću smiruje i spaja. Gotovo u stilu kalifornijskih šezdesetih. Svi će ljudi biti braća...

I tako, od Kirgistana do Libye, od Bruxellesa do Briona. PravDA triumfira, ali vrlo selektivno. Supranacionalno, EUropski, nadmoćno, i promišljeno. Izjava do izjave, gradi se politička slika o jednoj novoj, iako zapravo vrlo staroj, i već poznatoj Hrvatskoj. Takvoj kakva već treba biti, a ne takvoj kakva jest i kakva hoće biti.

To je, na kraju krajeva, i svrha PravDe. Josipovićevi su birači sigurno znali što žele, s čovjekom kojeg su doveli na Pantovčak. Što su htjeli, dobili su. Hrvatska je podosta izgubila s njime na čelu, i tome se kraja i konca ne vidi.

No dobro, treba se vratiti još malo više u prošlost... Historia magistra vitae est. Tim više, jer danas se počesto i prečesto čuju idiotizmi o ''ustašoidnostima'' i slične 'duboke' teze, zna se koga i čega te komu i čemu. Henri Pozzi bio je francuski diplomat, iz ugledne obitelji; skoro 30 godina pripadao je francuskim i engleskim obavještajnim službama na Balkanu i u Centralnoj Europi, 10 godina na čelu tajne balkanske službe ''Le Temps'', tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor knjige ''Rat ponovo dolazi'', koja je bila zabranjena u Maloj Antanti, Grčkoj, Turskoj, i Jugoslaviji. Čovjek je posve sigurno bio kvalificiran napisati knjigu u kojoj se da pročitati, između ostalog:

''.. Orient Express treba 20 sati od Milana do Zagreba, u srcu Hrvatske. Treba mu 7 sati od Zagreba do Beograda. Pa ipak razlika, moralna i materialna, veća je između Zagreba i Beograda nego između Milana i Zagreba.

Tu leži korjen svih nevolja među tim balkanskim Beogradom i tim europskim Zagrebom. Jugoslavija je pozornica konflikta između dva mentaliteta i dviju civilizacija, među kojima ne može biti slaganja osim preko međusobne dobre volje, strpljenja i reciprociteta na zajedničkom zadatku.

Silovita energija Srbije i kulturna inteligencija Hrvatske mogli bi međusobno se nadopunjavajući učiniti velike stvari. Mogli bi stvoriti između Jadrana i Dunava veliki spomenik svjetskom miru – naciju južnih Slavena.

Od tog novog bi naroda Srbija bila ruke a Hrvatska mozak. Umjesto te nove nacije imamo neprirodnu spregu različitosti koje, zbog svoje pogrešne sveze, brzo postaju gorki i nepomirljivi neprijatelji.

Za ova su dva naroda tipični njihovi glavni gradovi. Zagreb je, svojom atmosferom i položajem ulica i domova, svojim crkvama i trgovinama, svojim kafeima i hotelima, zapad. Beograd, unatoč svojoj preobrazbi od Rata, svojem modernizmu, pa ogromnom rastu stanovništva, ostaje orientalni grad. Stoljeća barbarske dominacije, plus azijskih i slavenskih utjecaja, proželi su ga balkanštinom.

Srbi su Balkan, do srži.''

Tako Pozzi u knjizi izdanoj 1935-e godine, gdje čitamo i o srpskoj dominaciji i teroru u državi koju su ovako percipirali: ''Nema Srbina koji govori o Jugoslaviji ili Jugoslavenima. Oni uvijek govore o Srbiji i Srbima.''

Čitava knjiga i tematika, velika su pouka za svakog jugonostalgičara, ili pak ponekog poštenog druga, komunistu. Ili pak 'antifašistu'. Zaista, svaki bi antifašist morao pogledati kako su stvari izgledale u prvoj Jugi, pa da bi saznao što se i zašto događalo u drugom velikom Ratu, koji je okončan velikim ritualnim klanjima i masakrima, potom nikad sankcioniranima u drugoj Jugi, pod vodstvom nesalomivih antifašista, koji i danas, zajedno s potomcima, sljedbenicima i istomišljenicima, i danas vladaju po Hrvatskoj, odnosno zapadno od Balkana, gdje duhovno pripadaju.

U svakom slučaju, knjiga se preporuča za poduku povijesti dvadesetog stoljeća, u školama širom Hrvatske, gdje bi mogla poslužiti bilo kao osnovno štivo za razdoblje između dva velika rata, bilo kao dopuna, osobito preporučena nadarenima i zainteresiranima.

Kao što se vidi iz gore navedenih redaka, Hrvatskoj nije potrebno posebno čeznuti za nekakvim 'ulaskom u Europu', jer Hrvatska odavno jest Europa. To što se – i dan danas – plaćeni dušebrižnici trude uvjeriti nas u neophodnost regionalnih integracija, te kojekakvih gospodarskih i političkih asociacija koje, ruku na srce, niti imaju glave niti repa, niti smisla niti potrebe, treba čitati u svjetlu istih težnji koje su postojale i u doba prve Juge, odnosno sličnih zabludi kakve je spomenuo i veliki Pozzi – na primjer, gore spomenuta ideja o ''velikom spomeniku svjetskom miru''.

Za mir je, kao i za mnoge druge stvari, ''potrebno dvoje''. Ali guranje i odguravanje Hrvatske na Balkan niti je dalo dobrih rezultata niti će ih ikada dati. To je činjenica, to je početna i završna istina o tim i takvim 'procesima', i s time bi se trebalo pomiriti. Hrvati u Hrvatskoj, odnosno oni koji se takvima osjećaju, trebali bi početi – konačno – raditi i razmišljati jedino u smjeru Hrvatske, njezine dobrobiti, napretka i budućnosti. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, te ''sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što''. Jedino takva Hrvatska ima budućnost, ili je neće biti, osim negdje na orientalnoekspresnim tračnicama koje voze u nekim čudnim, nepoznatim smjerovima. I odvoze sve teško stečeno i izboreno, prema nekim novim, smiješnim vezama, udrugama, te gospodarima i, za pravo, eksploatatorima.

Treba shvatiti – ako netko još nije – da bi Kazališni trg bilo daleko prikladnije zvati, recimo, Trgom Henria Pozzia, nego trgom Maršala koji je, preko svojih ubojica, izvršio s velikim uspjehom sve ono što su priželjkivali, a neuspješno pokušavali, Karađorđevići i poznata čaršija. Za početak, zaista je potrebno raskinuti te 'povjesne veze', odnosno idiotizme koji dolaze iz bolesnih, ograničenih, protuhrvatskih izvora i pobuda.

Haško tužiteljstvo i politika koja ga je iznjedrila, u izravnoj su vezi s linijom razmišljanja koju opisuje Henri Pozzi; to je politika oslonca na ljude i ideje koji su svoju povijesnu priliku imali, ali su je odavno prokockali, razotkrivši svu bijedu svoje pohlepe i šovinizma. Takvima ne treba prepustiti ni djelić hrvatskog teritorija i akvatorija; Hrvatska treba punim jedrima zaploviti suverena, samostalna i neovisna, krenuti stvarati i graditi svoju novu budućnost. Sama činjenica da je toliko interesa i pohlepe isprepleteno oko nje danas, ukazuje na činjenicu da Hrvatska ima i potenciala i moći za slobodan, samosvojan razvoj, dok EU nije ni potrebna ni poželjna. Nema ni jednog posebno dobrog razloga za EU, naravno, želimo li biti Hrvati u Hrvatskoj.

Autor: Dr. Slaven Šuba

Dr Josip Čorić: Otvoreno pismo predsjedniku Josipoviću

2010-08-25T04:36:00.004+05:00

U cijelosti donosimo otvoreno pismo dr. don Josipa Čorića upućeno predsjedniku Ivi Josipoviću, u kome don Čorić otvoreno progovara o Josipovićevoj sarajevskoj isprici, Domovinskom ratu, Stipi Mesiću, partizanima i ustašama, Jasenovcu, "srbovanju" i Srbu, ali i svjedoči o vlastitom iskustvu s mladom djevojkom-provokatorom koja je ustašku kapu nosila zbog ciljanog kompromitiranja proslave u Čavoglavama. Posebnu pozornost plijeni Čorićev prijedlog u kome predsjedniku Josipoviću izravno predlaže da Borisa Tadića, umjesto na Brijune, drugi puta pozove na Ovčaru, sugerirajući mu da se tamo malo pomoli.

'Došlo je vrijeme da se Hrvatska preispita i odlučno promijeni ono što je pogrešno!'

(Iz nastupnog govora predsjednika Hrvatske – dr Ive Josipovića, 18.2.2010.)

Poštovani predsjedniče,

Još uvijek sam pod neizbrisivim dojmovima koji su uzigrali, vjerujem, ne samo moje srce, nego i srce svakog tko vjeruje u snagu poštene riječi pogotovo, ako su te riječi pošteđene prosudbe najvećeg čovjeka ljudske povijesti – Nazarenca. Čujmo ih: 'Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati prema njihovim djelima jer govore, a ne čine' (usp. Mt 23, 2-4). Tko može hladnokrvno proći kraj slijedećih misli iz vašeg nastupnog govora u četvrtak, 18. veljače 2010. na Markovom trgu u Zagrebu:

'Služit ću Hrvatskoj, služit ću našoj prelijepoj Domovini. Želim biti predsjednik svih hrvatskih građana, ali i beskompromisno afirmirati vrijednosti demokratskog društva, pravednosti i društvene solidarnosti…Došlo je vrijeme da se Hrvatska preispita i odlučno promijeni ono što je pogrešno, ono što čini ljude nejednakima, što ih dijeli i ponižava…Riječ je o tome da svatko od nas počne mijenjati sebe. Jer temelj pravde smo uvijek mi sami, jer je svatko od nas taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost. Zato ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu…Hrvatska mora biti dom demokracije i ljudskih prava…uključivanja što većeg broja građana u demokratske procese odlučivanja i nadzor vlasti (najveće zlo ljudske povijesti jest nekontrolirana vlast – moja primjedba!)…Ni u jednom trenutku ne zaboravite da je ovo Vaša zemlja i da nema drugog gospodara osim vas!'

Dok sam gledajući u tv ekran slušao navedene riječi iz Vašeg nastupnog govora, spontano mi je prošlo kroz glavu: 'Bude li se prof. dr. sc – novi predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, držao barem 90% izgovorenih riječi, moram zahvaliti Bogu što ne ću trebati pisati svoja i više nego opravdana reagiranja upućena do sada svim vodećim nositeljima vlasti u Hrvatskoj, od njenog stvaranja do danas. Neke od tih razmišljanja su objavile pojedine tiskovine, barem u skraćenom obliku, a većinu ne, pa tako ni onu koju sam uputio vašem prethodniku odmah nakon izbora i prije polaganja zakletve 2000. g. U stilu transparentnosti i pravde te ravnopravnosti pred zakonom nisam imao čast pročitati to u tiskovinama kamo sam to poslao, ali je do njega sigurno došlo, jer sam moje reagiranje poslao izravno na njegov (sada vaš) ured.

Budući da medijska klima u Hrvatskoj ide recesijski nezaustavljivo u one atribute koje pristoje Tunguziji i sličnim političkim tvorevinama ja ću biti slobodan poslati Vama izravno, primko-povratnicom jedan primjerak mojih razmišljanja, vjerujući da ćete ga, kao odgovorni intelektualac, u duhu Vašeg nastupnog govora, pročitati onim osjećajem kako sam ga ja pisao. Na istoj frekvenciji!

1. Zbog čega se u nas, obzirom na ne tako davnu prošlost, može razgovarati samo u dvije ili u jednoj kategoriji? I to uvijek s pozitivnim atributima vladajućoj, a negativnim atributima suprotnoj kategoriji. Da bismo izbjegli veliku raspravu:

Ustaše ili partizani. Većina naroda nije bila ni jedno ni drugo, usuđujem se reći ni za jedno ni za drugo, posebno ne za ono što nas je tlačilo pola stoljeća, a da eksplicitno i implicitno se nije još sasvim ugasilo.

Sada kada se ipak može govoriti jezikom dostojnim čovjeka jer je hrvatski jezik prestao biti jezik za zube nepošteno je i kukavički šutjeti. Na žalost još uvijek smo svjesni da propagatori tzv. antifašizma uglavnom svim sredstvima šire laži, kako bi se skrila nepobitna istina, a ona je teška i krvava. Nije ona takva samo na našim prostorima. Sjetimo se npr. kako se je govorilo o pokolju 20 000 časnika poljske vojske. Uz tolike zločine nacista i taj im se je pokolj pripisivao, sve dok Boris Jelcin nije 1992. predao poljskom predsjedniku izvorni dokument potpisan od velikog 'antifašiste' i prijatelja njegova miljenika, a našeg doživotnog predsjednika JBT. Tim potpisom'veliki Visarionović' naređuje pod najstrožom tajnom da se poubijaju poljski časnici. Nije li i na ovim našim, prostorima prošlo isto toliko godina prije nego li su se počele saznavati krvave, bolne i smrtonosne istine – koje bi se mogle sintetizirati u izričaj kako je više od ruke tzv. 'antifašista' srpsko-hrvatske mafije pobijeno nevinih Hrvata i Hrvatica, ne samo u ratnim operacijama, nego li kroz sve ratove naše opstojnosti. Uostalom tko ima pravo ubiti i nekoga koji je u nečemu pogriješio? Tko je o tim groznim činjenicama smio zucnuti do stvaranja hrvatske države? Bih li ja danas mogao ovako 'razgovarati s vama' da sam pred bilo kojim antifašistom spomenuo: Jazovku, Macelj, Bleiburg, Kevinu i ostale jame, poput tolikih na vama i meni toliko dragom Biokovu na kojemu je pronađeno preko 700 jama koje su popunjavale antifašističke ruke? Divno je to rekao pred Vama naš nedavni gost Simon Peres: 'Samo Jahve, koji je dao život, ima ga pravo oduzeti!'

2. U duhu krvave istine, a ne dobro plaćenih bijednika svoje ljudskosti, uglavnom režimlijskih tzv. povjesničara, pogledajmo najveće stratište Hrvatske: Jasenovac. Zanima me kada ste vodili kroz njega poljskog Židova Simona Peresa koliki ste mu broj ubijenih žrtava, vi ili vodič, navodili? Više desetaka tisuća kako se govorilo i pisalo neposredno nakon II. Svjetskog rata? Između 40 i 50 tisuća kako su se usudili, na temelju povijesne građe, pisati nepotkupljivi povjesničari, među njima i vaš dični prethodnik, tvorac hrvatske države dr. Franjo Tuđman, što ga je stajalo prisilne zatvorske klime? Je li to 60 000 žrtava kako je iznosio u svojim nastupima 1960. – tih godina 'najveći sin naših naroda i narodnosti JB Tito?' Odgovorite mi kako to da on nikada nogom nije stupio na to mučeničko tlo? A onda nakon Tita uselile su se amebe u razmišljanja o Jasenovcu, i geometrijskom progresijom širile 'istinu' o ustašama, posredno o genocidnim Hrvatima: 100 000, pa kada im je to izgledalo malo, više stotina tisuća; onda se neko vrijeme govorilo o 500 do 700 000 koji je broj službeno unijela u svoje 'akademsko izvješće' jugoslavenska enciklopedija. I to je izgledalo malo pa se je neko vrijeme stalo na milijun žrtava. To se je vašem prethodniku činilo malo pa će u hrvatskom (čitaj: antihrvatskom – jugoslavenskom) saboru 1967. g. istaći brojku višu od milijuna…I takav dođe na čelo slobodne i nezavisne hrvatske države? I to puna dva mandata!?

Kad mogu sam posjetim to mjesto za kojega žrtva komunističkih pogroma kardinal Stepinac izreče da je sramotna ljaga hrvatske države. Kod pretposljednjeg posjeta mi je ljubazno odgovarala na moja pitanja kustosica tog spomen područja. Prodala mi je i monografiju s najažurnijim podacima o utvrđenim žrtvama Jasenovca. Nisam se iznenadio kada sam pročitao broj do sada utvrđenih žrtava – nešto iznad 71 000. Ali se još skupljaju popisi stradalih. Nisam ni znao kako se i sada želi podvaliti poštenim povjesničarima, jer je dovoljno pronaći jednu žrtvu u popisu spomen područja koja nije nikada u njemu bila pa da sve dotadašnje teze budu uzdrmane, a iz samog mog rodnog mjesta mi rekoše da su žrtve strahovitog paljenja u zaseoku Čikeši 1944. god. zapisane kao žrtve Jasenovca?! Nitko od njih nikada nije vidio Jasenovac. Slično vrijedi i za mrtve Podgorane u El Shattu, kao i za veliku grupu Solinjana! Moleći na tome mjestu nikada ne mogu reći za koliki broj molim, jer je Jasenovac - ponavljam - najveće stratište antihrvatske povijesti koje je kroz 60 godina, ni kriv ni dužan, nosio na leđima pošteni hrvatski narod.

Pred tri desetljeća prvi put sam posjetio Izrael. U muzeju Yad washem, u jednoj od mnogobrojnih dvorana, na podu, u mozaik urezana najveća stratišta židovskog naroda. Vidio sam i Jasenovac sa stravičnom brojkom od 65 000 ubijenih Židova u njemu. Je li bilo pošteno upozoriti Nobelovca Peresa da bi trebalo ispraviti taj sračunato stvoreni broj – stvarnim i istinitim brojem pogubljenih židova, a za židovski narod je to lako pamtiti. Do sada je naime evidentirano 11 111 ubijenih potomaka Abrahamovih. Stravična je i grozna i ta brojka, mora priznati svako ljudsko stvorenje, ali je ne manje stravično kada se taj broj šest puta povećava i to kao Damoklov mač visi nad glavom hrvatskom narodu. Mnogima nije poznata skrivana zgoda u kojoj je glavni akter bio narodni heroj i velika zvjerka, Ivan Krajačić – čini mi se s nadimkom Stevo. Na jednoj komemoraciji u Jasenovcu je srpski general i isto velika zvjerka počeo govoriti o milijunima Srba pobijenih u Jasenovcu. Krajačić ga je prekinuo uz komentar: 'Da je bilo tako ni tebe i niti jednog Srbina ne bi bilo ne samo u Hrvatskoj!' Nastao je tajac! Ovo mi je pričao nazočni svjedok hrvatski general (tada jugoslavenski)!

Razumjet ćete, stoga, što ne mogu, ne iznijeti samo neke bolne činjenice.

3. Nastup u parlamentu BIH-A. Kao vrsni intelektualac da ste se sjetili one mudrosti: Quid quid agis, prudenter agas et respice finem – U slobodnom prijevodu bi to bilo - Što god radiš razborito radi i vodi računa o posljedicama. Sigurno bi se izbjegao kratki spoj, zbog vaših riječi izgovorenih u BiH parlamentu 14. travnja 2010., a koji nikako ne može donijeti korist Hrvatskoj, kojoj ste vi na čelu, a niti ni vama. I sami ste vidjeli kako se vašom izjavom manipulira.

4. Koketiranje s Tadićem. Sigurno mu je bliža Ovčara od Brijuna i Opatije pa bi bilo časno i pošteno da se pomoli malo, barem na Ovčari! Kažite mi da ste ne daj, Bože, vi ili ja izgubili ekstremitete boreći se u pravednom ratu za slobodnu Hrvatsku i da živimo sada jedva vežući kraj s krajem, a onda na Tv-u i ostalim medijima doznajemo da je u posebnoj rezidenciji ljetovala obitelj onoga koji iskreno izražava misli svekolikog srpskog puka i kao znak 'zahvale' za vaše gostoprimstvo izjavi da je 'Oluja i ne samo ona zločin kojeg treba pamtiti'. Znamo mi dobro što se pod tim misli i što pod tim misle naši istočni susjedi. I tko ikome daje pravo da novac, posebno naše sirotinje, služi u uživanju jadranskih ljepota takvima, a koje uglavnom nikada nijedan hrv. branitelj nije imao prilike vidjeti, a kamo li u njima uživati.

5. Srb –70 godina nakon ubojstava iz njega i zbog njega, nakon isto toliko govora šutnje napokon se je moglo poluglasno reći, koji su se to 'antifašisti – sljedbenici krvnika popa Đujića i njegova duhovnog vožda Draže Mihajlovića skupili dirati u bolne rane radeći protiv vašeg životnog stava da nema revizije povijesti. Da, nema revizije povijesti, a još manje ne smije biti dana mogućnost vrlim, živućim povjesničarima, duha i stila Save Štrbca, koji poslijeratnom jasenovačkom logikom povećava broj ubijenih u Jasenovcu najmanje za 20 puta. Bili ste jadni, pomalo sarkastično-cinički dok ste pjevali ode zvijezdi petokraki kao simbolu ljubavi.

Neka mi bude dopušteno ponoviti ono, što je biskup Ante Ivas, dan prije vašeg 'srbovanja' u Srbu pred mnoštvom javno, argumentirano izrekao:

'Kronika župe sv. Ante u Kninu i spisi arhiva biskupskog ordinarijata Banja Luke.., i mnoga druga svjedočanstva svjedoče da je na današnji dan 1941. godine, župnik župe Drvar vlč. Waldemar Maximilian Nestor došao sa svojim župljanima na hodočašće, ovdje svetoj Ani na njezin blagdan, kako je to i prije bio običaj. Došli su moliti za svoje obitelji za svoju djecu za svoj narod.., dakao oboružani jedino svojim krunicama kao svojim oružjem. Sutradan je bila nedjelja, pa da župljani koji su ostali u Drvaru ne bi bili bez mise, župnik je s hodočasnicima sjeo u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka… Na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko Trubara, vlak su zaustavili četnici… Pobunjenici su napali vlak, župnika, izvukli iz vlaka i s njime skupinu hodočasnika, okrutno ih poubijali a tijela im bacili u jamu Golubinjaču. Dakako, bez milosti, bez suda i ukopa, bez križa i spomena…

Istoga dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici (četnici i „gerilski“ komunisti) poubijali Hrvate. Župnika vlč. Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i 10. kolovoza, nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živoga ispekli… Slična sudbina zadesila je i vlč. Krešimira Barišića u Krnjeuši.., Tako je tih dana i tjedana, po kratkom krvavom postupku, u prvom redu od organiziranih četnika Draže Mihailovića i partizana komunista koji su se (povremeno) pridruživali, gotovo cijeli kraj istočne Like i jugozapadne Bosne, očišćen od svega nepravoslavnog puka.., u cilju stvaranja tzv. „homogene Srbije“ u znaku kokarde… I to uz podršku i razumijevanje talijanskih fašističkih postrojbi. Nekakvom antifašizmu tada još nije bilo traga… (Gojko Polovina piše o tim događajima:“…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342)…) I drugi brojni dokumenti otkrivaju cjelovitu istinu tih strašnih događaja…'

Slobodno mi je pitati vas – što misle, a kad mogu i govore, sudionici sramotnog zbora u Srbu, posebno oni iz srpskog naroda, a koji obnašaju veoma visoke funkcije u hrvatskoj državi o Domovinskom ratu, naročito Oluji?

Ima li ijednog čije se mišljenje razlikuje od mišljenja vašeg prijatelja Tadića. Radi budućih pokoljenja ponavljam njegove riječi: 'To je zločin koji se ne sme zaboraviti!' Najbolji vam je dokaz da tako misle i njihovo 100% (ne)priustvovanje Kninskoj časnoj i plemenitoj proslavi. Želite li znati kakav je bio antifašistički duh oko Srba i općenito na području banjo-lučke biskupije, možete doznati iz prve ruke kod biskupa dr Franje Komarice, koliko je katoličkih župa nestalo s lica zemlje tijekom tzv. oslobodilačkog rata, a što taj rat nije sredio učiniše to 'osloboditelji' iste duhovne inspiracije od 1991. – 1995.

Hrvatska dalekovidnica je snimala spomen skup vjere u Kosovu kod Knina, dan prije proslave ustanka u Srbu, ali ni slova u vijestima tog dana nije preneseno njezinim gledateljima?! Isto su učinili i s nadpovijesnim govorom istog biskupa izgovorenog na proslavi, gdje ste i vi održali maestralni, za pamćenje održani govor, u Kninu – 5. kolovoza 2010. I dok smo mogli uživati u čestom ponavljanju bitnih misli Vašeg govora, koji vam može služiti na čast, iz govora biskupa Ivasa samo jedna najmanja moguća vijest i dosta.

Pitam vas, dok papagajski ponavljamo kako je hrvatska država nastala na zasadama AVNOJ-a, ZAVNOH-a i vrednotama domovinskog rata, koje su se antifašističke borbene pjesme pjevale u jedinicama branitelja domovinskog rata da bi se podigao moral jedinica? Ovo vas molim u pismenom obliku, ako vam je neugodno u usmenom kontaktu. I drugo pitanje: koje su jedinice domovinskog rata nosile 'dičnu' zvijezdu petokraku?

– Kada se sjetite ili kada vam prišapnu vaši suradnici, javite mi. Jedna mi se je jedinica¸ duboko usjekla u sjećanje koja se nije rastavljala od zvijezde petokrake, na našem, krvlju hrvatskih sinova natopljenom tlu gdje se je ponavljao vječni refren: 'Ovo je Srbija!' Na čelu te jedinice je bio major Veselin Šljivančanin, a himna im je glasila: 'Slobodane, šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate!'

To je toliko bilo nevjerojatno stoljetnim srpskim prijateljima Englezima i Francuzima da to uopće nisu prevodili! Kao vrsnog pravnika pitam vas dok slušamo tvrdnje da je hrvatska stvorena u NOB-u – koji je službeni jezik bio u toj 'državi', koji novac i čija vojska?

Slika koja je išla kroz medije

6. Ćavoglave – Moram priznati da nikada u životu nisam čuo za Ćavoglave. Neprestano bukanje u hrvatskom saboru nekoga koji bi morao znati da je ne samo nomen (est) omen, nego i cognomen est omen i koji može nekažnjeno i bez opomene onemogućavati časnim hrvatskim braniteljima nastup u pulskoj areni, a omogućavati onima koji su zarađivali na razjarivanju istočne bratije u domovinskom ratu protiv 'ustaša', jer za većinu srpskog življa svi su Hrvati ustaše, njegovo srednjoškolsko upravno-referentsko zavijanje plaćeno već 15 godina najvišom 'visokom' više nego sveučilišnom spremom, me je prisililo poći u Ćavoglave. I od onda sam svake godine tamo. O onome koji je uzrok svega zbivanja nisam dostojan govoriti. Preklani sam, oboružan tjelohraniteljem, pošao u potragu za 'ustašama i ustašicama'. Zaludu smo više od dva sata 'parali' prostorom gdje se skuplja najveće mnoštvo hrvatskog življa tijekom godine. Napokon – u jednom kutu ugledasmo neku balavicu koja koketira u raznim pozama s 'ustaškom kapom' na glavi u nazočnosti dvojice muškaraca. Jedan je snimao, a drugi je u nju zurio. Prišao sam im: 'Curo, što ti je to na glavi?' 'Hrvatska kapa!' 'Ti si znači Hrvatica!' 'Jesam, jesam!' ' Ja tek učim hrvatski i o Hrvatskoj, molim te odgovori mi na tri pitanja iz hrvatske prošlosti?' Ni na jedno nije znala odgovor. Manirom brzine preko 100 na sat zgrabio sam je za kapu, mladić je pošao prema meni, moj gorila ga je svladao, a onaj s aparatom je zdimio oborivši, valjda, hrvatski rekord na 100 m!' 'Kako te nije sram (upotrijebio sam neke riječi koje nisu za javnost)…' Onda sam isjekao u komadiće kapu. Zar se ne stidiš ovo stavljati na glavu i bacati ljagu na sve nas?' 'I vi biste je stavili za 5 000 kuna!' – odgovorila mi je kao iz topa. Sapienti sat. Pametnom dosta! Odmah sam to napisao, poslao u naše bijedne i ne nezavisne nego skroz ovisne tiskovine, a one - alkarski rečeno: 'vojvodo u ništa'. Zanima me kako će proći ovogodišnji pohvatani 'ustaše i ustašice' od kojih nitko nije iz onog kraja. Valjda neće biti teže kažnjeni od one četnikuše koja je došla iz Srbije u Hrvatsku sa 'socijalističkim antifašističkim' oznakama Draže Mihajlovića!

Za sada bih stao da vas ne premorim. Želja mi je da vaša ('mala' kako se kod nas kaže u žargonu,– a znamo da nije mala) Lana kad osnuje obitelj bude mogla govoriti na plažama hrvatskog Vatikana, (vjerojatno znadete da je taj atribut nosila Baška voda čitavo vrijeme crvene vladavine), dok se bude kupala ili razgovarala sa svojom djecom – bude mogla bez straha govoriti, da dio zasluga što je Hrvatska ovako uredna i lijepa pripada i vašem djedu, odnosno pradjedu. Inače zaludu smo živjeli, odnosno bolje bi bilo da se, pučki rečeno, nismo mrčili. S dužnim štovanjem

Dr. don Josip Čorić

Split, u žežin Velike Gospe, 14.8.2010.

HDZ i SDP vode bivši komunisti

2010-08-14T03:33:00.001+05:00

Glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić poziva hrvatske građane da se "masovno uključe u ovog časa možda malu stranku i dadu svoj doprinos da na budućim izborima pobijede državotvorne stranke i političari". Osim što taj njegov stav izravno odražava antipatije prema vodećima HDZ-u i SDP-u te njihovim političkim trabantima, Miklenić cijeli politički establišment proglašava, praktički, antidržavotvornim. Dakle i - antihrvatskim.
On u svome najnovijem komentaru, zapravo, odgovara na pitanje zašto u današnjoj Hrvatskoj nije bolje, tvrdeći da državu od samih njezinih početaka do danas, što javno što tajno, kontroliraju i vode bivši komunisti.
– I prvi hrvatski predsjednik bio je bivši komunist koji je kao suradnike također okupio bivše komuniste; a da to nije učinio, nikada ne bi došao na vlast niti bi Hrvatska postala samostalna država. Za razliku od prvog predsjednika, koji je (premda je bio bivši komunist i general JNA) bio istinski hrvatski državotvoran, vjerovao i iskreno radio i borio se za osamostaljenje Hrvatske, mnogi njegovi suradnici i kasniji nositelji visokih državnih funkcija, a bivši komunisti, nikada nisu čvrsto zastupali hrvatsku državotvornost i mnogi od njih, da nije uspjelo osamostaljenje Hrvatske, bili bi na strani onih koji bi bez trunke grižnje savjesti sudili hrvatskim nacionalistima i separatistima – piše Miklenić.
Tvrdi da bivši komunisti, osim časnih izuzetaka, i nemoralni pojedinci nikada nisu imali hrvatsko državotvorno opredjeljenje, a nemaju ga ni danas, ali "poznaju metodologiju kontroliranja i izvršavanja moći i vladanja, pa su stvarno preuzeli kontrolu nad hrvatskom državom".
– Oni su se otpočetka infiltrirali u sve novonastale političke stranke u Hrvatskoj i uspjeli potpuno onesposobiti stvarno hrvatski orijentirane stranke za ikakav bitan utjecaj u hrvatskom društvu i državi. Oni su preuzeli kontrolu nad većinom medija, nad kulturom, oni su izvršili nemoralnu i često protupravnu privatizaciju i pretvorbu, oni su razorili hrvatsko gospodarstvo i usmjerili ga u skladu sa svojim interesima, a na očitu štetu općeg dobra i svih ostalih hrvatskih građana. Oni su uveli najsiroviji kapitalizam, rasprodali ispod svake cijene velike hrvatske proizvodne i ekonomske vrijednosti. Oni i dalje žele Hrvatsku slabu, na koljenima, oni pužu pred međunarodnim silama... – piše glavni urednik Glasa Koncila, dodajući da je "Sanaderov iznenadni i vjerojatno prisilni odlazak, koji je očito bio marioneta u njihovim rukama, poslužio da baš bivši komunisti preuzmu potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom političkom strankom, premda su u njoj manjina".
Miklenić dodaje da su "velikogospojinska okupljanja u marijanskim svetištima povlaštena prilika da se moli na veliku nakanu da Hrvatska na svim razinama dobije vodstvo kojem će na prvom mjestu biti stvarna briga za napredak i boljitak svakog čovjeka i čitave hrvatske nacije"

Zločin u Maceljskoj šumi ne može se zaboraviti

2010-06-10T04:33:00.003+05:00

I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.
Pjevane su pjesme o „šumama i gorama", o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha.
Mons.dr Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački održao je homiliju na ovom svetom mjestu.Opširnije pročitajte na:

http://katolik.jimdo.com/biskup-govori/

Tko su hrvatski novinari udbaši?

2010-05-21T05:31:00.002+05:00

ZAGREB – Internet portal JAVNO.ba ovih je dana došao u posjed materijala vezanog za negdašnju UDBU (Uprava državne bezbjednosti), a pošto je riječ o našim kolegama novinarima iz „Lijepe naše“ ovim putem objavljujemo popis svih novinara iz Republike Hrvatske – članova ondašnje UDBE, te niza osoba bliskih svijetu novinarstva, kako tadašnjeg tako i današnjeg vremena, a koji su također bili pripadnici ove organizacije. Čisto da se otrgne zaboravu…
Inoslav Bešker – „Olivier“, Centar Zagreb, vjerske zajedniceAnte Lentić -"Jakov" i "Živko", centar Zagreb, kontraobavještajna problematikaObrad KosovacMirjana Rakić - "Lora", centar zagreb, kontraobavještajna problematikaZvonko Varošanec - "Pan", centar Zagreb, unutarnja problematikaAnte Kesić - "Pajo", centar Zagreb, unutarnja problematikaŽarko Modrić - sportski trener i novinar, "Bole", centar Zagreb, kontraobavještajna problematika.Mario Profaca - "Sokrat", centar Zagreb, hrvatski nacionalizam i kontraobavještajna problematika Zvonko Zmazek - "Orao", centar Zagreb, kontraobavještajna problematika Željko Brichta - "Javor", centar Zagreb, kontraobavještajna problematika Petar Brečić - "Ivo" , centar Zagreb, unutarnja problematika Dražen Delać- "Mladen", centar Zagreb, unutarnja problematika Drago Šubić - "Volonter", centar Zagreb, unutarnja problematika Mladen Pleše - centar Zagreb Tomislav Jakić - "Jantar", centar Zagreb, unutarnja i kontraobavještajna problematika Dubravko Grakalić - "Lenon", centar Zagreb, unutarnja problematika Vladimir Funić - "Sportaš", centar Zagreb, kontraobavještajna problematika Josip Marotti - "Ares", centar Zagreb, unutarnja problematika Ljerka Njerš Miroslav Većenaj - "Željko", centar Zagreb Dalibor dr. Brozović - "Forum", centar Split, unutarnja problematika Branko dr Bošnjak - "Vrtlar" i "Parker", centar Zagreb, unutarnja problematika Josip Ivičević Bakulić - "Zona", centar Zagreb, unutarnja problematika Goran Beus - "Odisej", centar Split i zagreb Dr. Mladen Zvonarević - "Denis" i njegova supruga "Avican"
Borka dr. Božić - "Bobo", centar Sisak, unutarnja problematikaBranimir Podhratski - "Kant", centar Zagreb, unutarnja problematika Josip Malić - "Pedagog", direktor Školske knjige, centar Zagreb Dubravko Kuštrak -"Elektron", centar Zagreb, unutarnja problematika Ante dr Franić - "Tin", "Dizdar", centar Split, unutarnja problematika Ivan dr Cesar -"Branko", centar Zagreb, unutarnja i vanjska problematika Ivan Vekić - "Srećko", centar Osijek unutarnja problematika, (bivši ministar UP) Vladimir Šeks - "Kolega" i još neki pseudonimi, suradnja se odvijala kroz seriju informativnih razgovora, centar Osijek, Zlatko Kramarić - "Tom" centar Osijek, unutarnja problematika Hidajet Bišćević - "Luks", centar Zagreb, kontraobavještajna problematika Srđan Vrcan - "Časlav", centar Split, unutarnja problematika Dragutin Lipert - unutarnja problematika Ivica Maštruko - "Katolik", imao vaše pseudonima, centar Split, unutarnja problematika, Đuro Miladin -" Vlaho", centar Zagreb, unutarnja problematika Vladimir Ivković - "Nestor", centar Zagreb, unutarnja problematika (odvjetnik) Nikola Vučetić - "Bodul", centar Zagreb, (odvjetnik) Ivan Vukić - "Grgur", centar Rijeka, unutarnja problematika Berislav Jandrić - "Faruk", centar Zagreb, unutarnja, problematika Ivo Gugić - sjedište službe, ubijeni biskup iz Kotora Šefko OmerbaŠić - centar Zagreb Mustafa Cerić - "Vezir", centar Zagreb, unutarnja problematika Petar Olujić - "Aco", svećenik SPC, centar Sisak Luka Vincetić - "Vinko", svećenik RKC,centar Osijek Vergilijo Bilić - "Zmorac", centar Split Vladimir Švenda - "Adam", svećenik RKC, centar Bjelovar Josip Rački - "Stolar", svećenik RKC,centar Osijek Stjepan Karalić - "Štef', svećenik RKC, centar Osijek Ivan Dotur - "Cezar", svećenik RKC, centar Split Tomislav Tenšek - "Morlak", svećenik RKC, centar Zagreb Mirko Bingula - "Miloš", centar Osijek, RKC, Mile Perenčević - "Lađa", svećenik SPC, centar Karlovac Dušan Kulundžić - "Rodo", svećenik SPC, centar Osijek Marinko Zadro - "Ero", centar Zagreb, RKC, Branko Belec - "Denis", centar Bjelovar, RKC Josip Fruk - "Grenadir",centar Zagreb, RKC, Mirko Kemiveš ~ "Mario", svećenik RKC, centar Varaždin Teodor Katić - "Nikola", centar Osijek, SPC Aleksa Kuđeljić - "Jovan", centar Osijek, SPC Ivan Keđo - "Ciko", centar Split, unutarnja problematika Krunoslav Šuto - "Luj", centar Zagreb, unutarnja problematika Lovrenko Aljinović - "Jozo", centar Split, unutarnja problematika Nedjeljko Mađarac - "Denis", centar Osijek, unutarnja problematika Slavko Borojević - "Vuk", centar Osijek, unutarnja problematika Branka Majstorović-Blažević - "Vuka", centar Osijek, unutarnja problematika Špika - "Lord", centar Osijek, kontraobavještajna problematika (bivši dir. IPK) Pavo Božićević - "Slavonac", centar Osijek, unutarnja problematika Zef Daka - "Davor", centar Zagreb, unutarnja problematika Veap Kurtiši - "Kiš", centar Zagreb, unutarnja problematika Jovica Balać - "Zrmanja", centar Split, unutarnja problematika Nikola Krišto - "Bokser", centar Zagreb Zlatko Lagumdžija - "Mostarac", centar Osijek, KP dom Đuro Balataj - "Vule", centar Zagreb, KP dom Frano Marunica - "Dover", centar Zagreb, sve problematike Vinko Gadža - "Graničar", centar Split, unutarnja problematika Martin Matica - "Tin", centar Zagreb, unutarnja i kontraob. problematika Mile Alilović - "Ero", centar Split, kontraob. problematika Ivo Rudenjak - "Adria", centar Split, kontraob. problematika Milo Đivanović - "Jagel", centar Rijeka, kontraob. problematika Mihajlo Karadžić - "Filozof", centar Zagreb, preventivni rad (carinik) Branko Mraović - "Viktorija", centar Zagreb, unutarnja problematika Ivan Očak - "Knjaz", centar Zagreb, kontraob. problematika Višnja Karlovčan - "Vasja", centar Zagreb, kontraob. problematika Josip Krušec - "Dino", centar Zagreb, kontraob. problematika Dr. Žarko Dolinar - centar Zagreb, emigracija (Švic.) Ivan Cerovac - "Putnik", centar Zagreb, emigracija (prekid krajem 80-tih) (Nj) Boris Lukšić - "Dejan", centar Split, emigracija (Nj) Zvonko Butković "Crni", centar Osijek, emigracija (Nj) Ivo Šimunović - "Oskar", II odjel, emigracija (Nj) Antun Krpeljević - "Vladimir", centar Split, emigracija (F) Mato Hajduk - "Kemo", centar Zagreb, emigracija (Nj) Dinko Jukić - "Širme", centar Split, emigracija (F) Ivan Jukić - "Đorđe", centar Split, emigracija, (F) Ivan Erceg - "Andro", centar Split, emigracija (Nj) Neven Baričević - "Marko", centar Split, emigracija, (F) Dinko Galić - " Budo", centar Split, emigracija (Šved.) Zdravko Majer - "Borac", centar Osijek, emigracija (Austral.) Željko Majer - "Crveni", centar Osijek, emigracija (Nj) Željko Duvnjak - "Žak", centar Osijek, emigracija (Švic.) - Dragomir Brzović - "Šuica", centar Zagreb,emigracija Ante Lubina - "Joško", centar Split, emigracija (USA) Vladimir Cerovečki - "Bojan", centar Zagreb, emigracija Rudolf Kranjec - "Primo", centar Zagreb, emigracija (Nj) Vladimir Mikac - "Neno", centar Bjelovar, emigracija Petar Dabelić - "Meki", centar Zagreb, emigracija Ante Kovač - "Ivan", centar Split, emigracija (Austral.) Zlatko Bojić - "Poksa", centar Osijek, emigracija (Nj) Katica Krišto - "Anita", centar Osijek, emigracija Branko Sklepić - "Jerko", centar Zagreb, emigracija Ljerka Kruhek - "Zelinka", centar Zagreb, emigracija Pero Marjanović - "Laufer", centar Osijek, emigracija Dušanka Lijić - centar Osijek, emigracija (F) Anđa Lazić - "Dinarka",centar Split, čet. emigracija Ivo Jolić - centar Zagreb, emigracija (USA) Jere Panđić - "Stric", centar Split, emigraacija (Nj) Jure Žižić - "Miloš", centar Split,emigracija (F) Krunoslav Prates - "Stiv", II odjel, emigracija, (Nj) Jure Knezović - "Majk", centar Zagreb,emigracija (Nj) Ivica Čemerić - centar Zagreb,emigracija (Nj), suradnja prekinuta zgog izdaje njemačkoj službi Ivica Kolonić- "Kec", centar Bjelovar, emigracija (nj), suradnja prekinuta zbog izdaje njemačkoj službi Mato Šarčević - centar Rijeka, emigracija, (Nj), suradnja prekinuta radi izdaje njemačkoj službi Milan Buškain-Gagarin - "Knez", centar Split, emigracija (NJ), prekinuto radi izdaje njemačkoj službi Ivo Čudina - "Crni", centar Zagreb, emigracija (Nj), Miroslav Škrinjarić - "Pjesnik", centar Zagreb, emigracija (Nj) Stjepan Mesek - "Dubravko", centar Zagreb, emigracija (Nj) Ivan Buljan - "Iko", centar Split, emigracija Mato Andrić - "Mali", centar Osijek, emigracija (Nj) Marko Markovac - "Stribor", centar Osijek, emigracija (Šved) Branko Zovko - "Spačva", centar Osijek,emigracija Jozef Miler - "Hamilton", centar Osijek, emigracija (NJ) Stanislav Milošić Geza -"Pisac" centar Osijek, emigracija (NJ) umro Žaja (rođaci) - Gamischpartenkirchen (Nj), jedan na vezi sluzžbe u Hrvatskoj, jedan kao konobar radio u Kelnu i bio dobar s Ledićem - na vezi Srpskoj službi Jurić - centar Zagreb, emigracija (Nj), raniji vlasnik bistroa "Kivi" Jasmina Kalinić - "Doxa", centar Zagreb Slobodan Delić - "Ujak", centar Osijek, čet. emigracija (USA) JAVNO.ba
Kada ćemo po uzoru na neke istočne zemlje saznati imena svih udbaša i javno ih obznaniti!?

Čiju istinu svjedočiti?

2010-05-10T23:37:00.002+05:00

U Splitu je mons. Slobodan Štambuk, hvarsko - bračko - viški biskup postavio vrlo znakovito pitanje našeg vremena danas "Čiju istinu svjedočiti ?" Da li istinu cara Dijaklacijana koji je želio sačuvati Rimski imperij od kršćana, pa je dao ubiti i samog biskupa Dujma ! Ili pak podnijeti težinu Kristova križa koju je tako nemilosrdno okusio i mučenik Dujam. Današnje vrijeme i bliža i daljnja naša povijest puna je križeva ovog napaćenog naroda. Trebamo li se trgnuti i prijanuti uz Kristov križ čvrsto ga nepuštajući u sve prisutniju odanost mnogih lagodnom životu Dijaklacijana našega vremena. Prodati dušu svoga napaćenoga naroda interesima moćnika ovoga svijeta je lako i svaki nam se dan servira preko sredstava javnog priopćavanja, zamagljiva se, iskrivljiva stanje i prezentira javnosti uglavnom kroz crne kronike, dok vrijedne hrvatske poduzetnike koji isplaćuju plaće svojim zaposlenicima uredno iz mjeseca u mjesec se niti spominje niti se o njima govori.
Ta filozofija odnarođivanja hrvatskog bića je vrlo agresivna i sveprisutna u javnom životu. Zato biskup i poziva da se krene jasnom stazom u novu istinitu hrvatsku budućnost.
Cijelu propovijed u dva nastavka imate na ovim linkovima.

Prvi dio

Drugi dio

„Nikad više“ ili: Više nikada !(?)

2010-04-30T02:22:00.000+05:00

Pošto su dvojica predsjednika dviju (na početku 21. st. sve manje neovisnih i suverenih) država bivše totalitarne države na Balkanu (koja će najvjerojatnije ili najkasnije 2020. godine biti “reintegrirana”) odradili svoj brifing-posjet sjevernom susjedu (koji je ravnodušan “što Mađarska mora nema”), jedan od njih je - u svojemu, kažu neki, povijesnom posjetu (koji se ipak “nije smio dogoditi kao prvi”) susjednoj državi (koja “odavno ne postoji”), oponašajući mnoge velike političare ili pak ponavljajući njihove fraze, nakon “polaganja vijenca” u protokolu žaljenja za žrtvama rata rekao otrcanu (ali višeznačnu!) frazu: NIKAD VIŠE! Poslije toga slijedilo je još nešto također barem dvosmisleno, što još uvijek izaziva brojne komentare - medijskih djelatnika (koji dobro znaju kako su uloge raspoređene) i običnih ljudi (koji pojma nemaju da se i u “političkom kazalištu” određuju uloge, pišu scenariji… ali režiseri se ne pojavljuju na pozornici… niti traže pljesak publike…)…

Ovaj mi je dugački uvod za komentar (koji sam kanio napisati odmah u subotu 17. travnja čim sam pročitao razne iritantne floskule…) “iscurio” ispod prstiju tek sada, tj. odmah nakon dvosatnog gledanja filma KATYN (o sovjetskom pokolju 20-ak tisuća poljskih časnika 1940. godine), koji je započeo kratko nakon 22,00 sata u nedjelju (18. travnja) - čime sam prekršio svoju odluku da ne gledam televiziju (premda sam se zapravo osjećao kao da čitam monografiju o toj tragediji…)! Gle, rečenice su mi nevjerojatno dugačke… valjda pod dojmom nepreglednih kolona pogubljenih ljudi - vojnika i civila - odvođenih u Katynsku šumu… ali također u nacističke konc-logore, u Jasnovac, u jamu Jazovku, u rovove po Sloveniji, u smrt na Križnom putu poslije Bleiburga… I - što je zajedničko svim tim stratištima! - svugdje se poslije ponavljala ista fraza: NIKAD VIŠE! I uvijek su novine velikim slovima prenosili riječi samo onih koji su, s kiselim facama, (bili) plaćeni za javno izgovaranje otrcanih rečenica, koje narod uvijek diraju u srce… Slično je bilo i u subotu u Jasenovcu, na obljetnici proboja logoraša… - premda su (tragikomično!) žuto-crno-crveni mediji (dakle gotovo svi u HR) u komentarima naglasak stavili na zvižduke i pljesak (nedefinirane publike ili redovitih “statista”?) pojedinim izvođačima programa…

Ne mogu dalje… nastavit ću ovu temu početkom svibnja… s razlogom, tj. s više njih - kad se odmakom od ovoga bljutavog licemjerja oslobodim mučnine ter kad tzv. veliki Svijet opet bude farizejskom tronutošću glumio potresenost slaveći i obilježavajući crno-bijele obljetnice… spominjući opet nepregledne kolone onih koji su nedužni vođeni u smrt po nekim šumama (i gorama) ili su iz ovozemaljskoga života odlazili “kroz dimnjake” u “arbeit-macht-frei-logorima” (poput poljskog svećenika Sv. Maksimilijana Kolbea, karmelićanke Sv. Edite Stein i golemog mnoštva njezinih sunarodnjaka Židova i drugih…) ili…
Bože moj, koliki su narodi doživjeli nacionalne holokauste…! Zašto? Zašto…? Odgovor na to pitanje neće nigdje djeca naći u školskim učbenicima niti će osvanuti na naslovnicama!
Upravo pokolj Poljaka u Katynu jasno razotkriva istinu pokazujući da je u pozadini svega sotonski plan - pa čak i dogovor javno i službeno “sukobljenih” ideolog(ij)a - obezglavljivanja odnosno likvidacije “mozgova” jednoga naroda… Kao i u Auschwitzu… kao i u…

Sve te strahote svakog normalna čovjeka zapanjuju… kod nekoga potiču mržnju i neoprost… iskrenog pak vjernika potiču na molitvu… Kao što je činio papa Ivan Pavao Veliki…
Neka svi nađu mir u Bogu!
Neka u Njegovu radost uđu također sve žrtve posljednje poljske avionske nesreće, koje su iznenada neobjašnjivo povezane s Katynom…!
Requiem aeternam dona eis, Domine et lux perpetua luceat eis! Amen.
Don Anđelko Kaćunko

Predsjednička maligna politička magla

2010-04-18T16:39:00.000+05:00

Kad bi se to dogodilo u bilo kojoj državi svijeta, bez obzira da li ima ili nema izgrađen svoj unutarnji pravni sustav – da Predsjednik države ode u službenu posjetu nekoj susjednoj državi i tamo u njihovom parlamentu drži govor protiv svoje države i njenog naroda, optužujući je za „zločine učinjene u toj državi od strane svoje države“, što je potpuno suprotno svakoj istini – momentalno bi se pokrenuli pravni ali i drugi mehanizmi da se to strano političko tijelo u osobi predsjednika onemogući u daljnjem političkom djelovanju.
Povijest agresije na Hrvatsku i BiH još je uvijek duboko usađena u duše svih hrvatskih ljudi, ali i Bošnjačkog i Hrvatskog naroda u BiH jer su rane još sviježe, jer je bol još duboka, jer spoznaja o težini tragedije još do kraja nije ni sjela, jer još se ne zna za oko 1500 naših mladića samo iz Hrvatske, a da o onima u BiH i ne govorimo – gdje se nalaze njihove kosti i kakvom su mučeničkom smrću okončani. Političarima sa hrvatske strane, narodu koji nije imao niti jedne puške, bilo se je teže boriti protiv takve nemoralne međunarodne politike, nego li protiv do zuba naoružanog agresora.

Za agresora smo znali da nam je neprijatelj, ali podmuklost euro-političara teško se mogla odgonetnuti i nikada nismo bili sigurni što će izmisliti, a to čine i dan danas, što će učiniti da nam onemoguće obranu. Takav nemoralan odnos medjunarodne zajednice, ako ne u cjelini, tada barem njenog najutjecajnijeg dijela, prema napadnutim narodima, prema žrtvama nikada nije zabilježen u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Da je politika nemoralna kategorija to je poznato svima, ali takav stupanj nemoralnosti još nikada nije zabilježen.

Sarajevske izjave Predsjednika RH u BiH parlamentu, idejno i smisleno vuču korijenje iz onog istog izvora iz kojeg je prećutno, ali i na druge načine agresoru dozvoljeno da u srcu Europe otvori brutalni razarajući rat, pravi fašistički pohod na nenaoružane narode s vrlo jasno zacrtanim ciljem – njihovog totalnog fizičkog istrebljenja, ili gdje to nije bilo moguće – njegovog protjerivanja, te uz to vođena je i politika spržene zemlje, što znači da se za svagda onemogući povratak prognanima.

U takvim uvjetima i najveći politički mudraci bili bi nemoćni išta učiniti, a ništa ne učiniti značio bi konačni kraj naroda i njegov definitivni gubitak, ne samo države koju je otprije izgubio, već i gubitak Domovine. Ali značilo bi i definitivan nestanak naroda sa svojih ognjišta za koja su se njegovi očevi i djedovi borili punih trinajest stoljeća. Takvim govorom u parlamentu BiH zaigrana je vrlo opasna politička igra, povučen je pokeraški potez, kakav bi teško povukao i neki politički protivnik, a ne onaj koji je izabran od većine naroda i koji je dao javnu zakletvu da će štititi interese naroda i države. Tako mu pomogao Bog!

K tome još dodatne izjave da je u BiH zbog „nevaljale“ politike Hrvatske izgubljeno pola hrvatskog naroda. A nije izgubljen toliki narod zbog na milijune ispaljenih projekltila po civilnim ciljevima, zbog razorenih gradova, zbog 44 mjeseca opsade Sarajeva. Najdužom opsadom nekoga grada u cjelokupnpj povijesti ljudske civilizacije. U kojoj je poginulo oko 1500 samo djece (to je ravno pedeset školskih razreda), a da o drugima i ne govorimo. A ta opsada se je mogla u jednom danu razbiti i prekinuti da je to htjela međunarodna zajednica.

Sjetite se Srebrenice, pa potom i Bihaća gdje je prijetila mnogostruko veća koljačina naroda, a da nije bilo Hrvatske i hrvatske politike više ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine, ni Bošnjaka u BiH, a niti one jedne polovine Hrvata što je tamo ostalo, samo jedino i isključivo zahvaljujući „nevaljaloj“ hrvatskoj politici.

Analogno takvim tvrdnjama izgubljeno je i u Vukovaru više od polovine naroda, samo da li zbog nevaljale hrvatske politike ili zbog oko tisuću različitih projektila koji su pali na Vukovar po glavi stanovnika. Ponovit ću oko tisuću eksplozija po glavi svakog Vukovarčanina. Bilo kako bilo da nije bilo Mojsija židovski narod ne bi nikada bio izbavljen iz egipatskog ropstva. (ili da tako Bog nije odredio i pomogao). A obzirom da se Predsjednik izjasnio kao agnostik (onaj koji ne vjeruje ni u što), čini mi se kao da ne vjeruje ni u to da je Hrvatska uz Božju pomoć kako tako u tome ratu postala i pobjednik. Ne znam što bi se dogodilo s Hrvatskom da nije bilo Dr. Franje Tuđmana, makar je nesporno da je pravio i napravio i poneke greške. Da je bilo tko drugi bio na njegovom mjestu, vjerojatno bi se uspaničio i sam, te tako i doveo narod do propasti.

U ratnom stradanju malog naroda bol je obično uduplana; sama bol zbog patnje i bol zbog spoznaje da moćni to stradanje mogu odmah prekinuti, ali ne žele. U Hrvatskoj, a posebno u BiH u ratno vrijeme bila je sveprisutna izrazito loša i zloćudna ne hrvatska politika, već politika međunarodne zajednice koja je na svakom koraku, na razno razne načine stalno podržavala agresora i stalno mu kupovala vrijeme da mu osigura pobjedu. Ona je ta koja je prva počela dijeliti BiH. Ona je ta koja je odredila da Srbi ako budu gubitnici u ratu da im i tada treba pripasti 49% BiH.

Ovaj Hrvatski narod još uvijek ima i oči i uši, ali ima i pamet. Ima i znanje, ima silne intelektualce i u Domovini i razasute diljem svijeta i takvom intelektualnom potencijalu ne može se soliti pamet. Ne može se soliti ni širokim narodnim slojevima, ni Hrvatima u BiH, pa ni Bošnjacima u BiH koji jako dobro znaju da se bez Hrvatske ne bi obranili i da bi oni što bi ostali živi danas bili srpsko roblje.

Zašto naši časnici čame u kazamatima haaškog suda, a poneki i u domaćima – zar za to što su počinili zlodjela (prekomjerno granatiranje Knina s jednim poginulim civilom) ili tamo čame jer nisu smjeli biti pobjednici, jer su tako sačuvali tzv. avnojevsku i Hrvatsku i BiH, a to nisu smjeli učiniti. Obima ovim bratskim državama bila je namijenjena sudbina – poraženog, s svom onom tragedijom koja bi se tada dogodila a koju je teško i zamisliti.

Jedno su teorije koje se uče in libro, a drugo je životni nauk koji se uči – in vivo! I Hrvatski i Bošnjački narod ovu epopeju (biblijskog stradanja) doživio je – in vivo! Pa čak i sam njihov medjusobni sukob više je rezultat djelovanja stranih političkih agentura nego interesa za medjusobni sukob koji tada nije odgovarao ni jednoj ni drugoj strani.

S druge strane čuje se od strane nekih hrvatskhi političara, da su još 1992. g. okrenuli leđa takvoj politici prema BiH, a kako se čini da je razlog okretanja leđa bio više - jer nije uspio državni puč.

Nakon govora u Parlamentu BiH, razotkriveno je pravo Janusovo lice jednog dijela, pretežno ljevičarske politike u Hrvatskoj, koja se potiho, mic po mic ustremljuje na same temelje Hrvatske države i hrvatske opstojnosti kao medjunarodnog subjekta. Jedina smo država u svijetu koja ima svoju lijevu opciju potpunoma anacionalnu. Što znači da će kod narednih izbora trebati veći oprez naroda, ali i ukazivanje na pogubnost takve politike što većem dijelu izbornog tijela.

Na prijestolje naroda teško se je popeti, ali put svakog silaska je kratak. Svaka ona vlast koja ne provodi politiku većine u narodu, tog momenta gubi svoju legitimnost pa ma koliko da je podržava međunarodna zajednica, a ona to čini samo zbog svojih interesa.

Onaj političar koji vodi politiku u interesu velike većine naroda ne treba nikakvu podršku izvana. Podrška naroda je istinska, a podrška strane politike uvijek je i beziznimno – himbena.

Kako se čini Hrvatska se nalazi pred burnim političkim događajima.

Mile Prpa

Govor predsjednika Hrvatske Ive Josipovića u Sarajevu

2010-04-17T01:57:00.001+05:00

DONOSIMO cijeli govor hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u BiH parlamentu koji je naišao na oštre reakcije u javnosti.

"Poštovani gospodine predsjedniče Parlamentarne Skupštine,
Predsjedniče Vlade,
Gospođe i gospodo zastupnici,

Pružili ste mi izvanrednu čast da budem prvi Predsjednik Republike Hrvatske kojeg ste ljubazno pozvali da govori pred Parlamentarnom Skupštinom Bosne i Hercegovine. Čast je to koja u meni izaziva snažne osjećaje, prije svega, odgovornost i zahvalnost. Nadasve, gospođe i gospodo - čast je to koja u meni izaziva odgovornost prema budućnosti vaše i naše zemlje i njihovih građana. Ovu bih čast zato želio posvetiti vašoj i našoj djeci, novim generacijama kojima svi dugujemo odgovornost, mirotvornost i viziju prosperiteta.

Republika Hrvatska nije samo susjed Bosni i Hercegovini, nego i iskren prijatelj, partner i saveznik. Zajedno s vama i ostalim našim susjedima, želimo od ove regije, koja je u bližoj i daljnjoj prošlosti često stradala i previše toga propatila, stvoriti prostor trajnog mira, slobode i napretka. Danas sam došao potvrditi to prijateljstvo i savezništvo. Došao sam kao prijatelj k prijateljima, kao susjed k susjedima, bez ikakvih skrivenih namjera, kako bismo mi u Zagrebu rekli, bez fige u džepu.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska veoma su posebni susjedi. Toliko posebni da nam, duboko sam uvjeren, sporazum o posebnim odnosima ni ne treba. Da bismo se razumjeli, mi ne trebamo prevoditelje. Samo mudrost i dobrotu. Voljeli to neki ili ne, i naše su kulture i povijest neodvojivo prožete. A povijest nije uvijek ni lijepa ni laka. Ovim su se prostorima stoljećima izmjenjivala pa i prožimale plemenitost, duboka prijateljstva i razumijevanje, ali i zlo, krv i stradanje. I s pravom se pitamo da li Bošnjaci, Srbi i Hrvati, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija jedni drugima predstavljamo prokletstvo prošlosti ili blagoslov budućnosti. Odgovor je u nama, u našoj sposobnosti da iz povijesti izvučemo pouke i te pouke pretvorimo u viziju mirotvorstva, razumijevanja i suradnje.

U BiH i Bošnjaci i Hrvati i Srbi imaju svoje žrtve

Ali, što ćemo s našom prošlosti? Sa zlom prošlosti koja nas poput olovnih kugli drži u mjestu, i ne da nam u budućnost? Tu prošlost ne treba zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti. Da bi zauvijek ostao u prošlosti, zločin se mora susresti sa svojom kaznom, a žrtve s poštovanjem. Ne postoje zločinački narodi, postoje samo zločinci i zlodjela, koja su to gora kada su počinjena navodno u ime naroda. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, i Bošnjaci i Hrvati i Srbi imaju svoje žrtve, svoje stradalnike prema kojima osjećam duboko poštovanje i sućut, bez obzira kojem narodu pripadaju. Svaki izgubljen život gubitak je sviju nas. Sutra ću otići na mjesta strašnih zločina, da zločin još jednom doživi osudu, da se poklonim žrtvama kojima je jedini grijeh bio što su bili drugi, drukčiji. Pri tom će mi se pridružiti vjerski vođe, političari, građani, rodbina žrtava. Smatram to plemenitom spremnošću na oprost i zajedničku budućnost. Samo pravom i pravdom i možemo naše narode očistiti od zla međusobna okrivljavanja za prošla nedjela, osigurati da se zlo više nikada ne ponovi. Ne dogodilo se nikad više!

Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti - vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu - podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet.

Nudim BiH naše partnerstvo

Gospođe i gospodo,
Sjetio sam se prošlosti, ali želim razgovarati i o budućnosti, o napretku, suživotu, optimizmu, o europskoj budućnosti. Ta naša europska budućnost nije više puki san, ona je realna, bliska budućnost, gotovo stvarnost. Hrvatska je članica NATO i, vjerujem, vrlo brzo bit će i članica EU. Ali, hrvatski europski projekt neće biti potpun dok u njemu ne bude i naših susjeda, prije svih Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Došao sam ovdje iskazati punu podršku Republike Hrvatske europskoj i euroatlantskoj orijentaciji Bosne i Hercegovine i ponuditi naše partnerstvo. Hrvatska snažno i bez rezerve podupire Bosne i Hercegovine na putu prema NATO savezu i Europskoj Uniji, i spremna je pružiti svaku pomoć. Kao članica Sjevernoatlantskog saveza, Hrvatska danas snažno podupire napredovanje Bosne i Hercegovine prema članstvu kroz prve korake u Akcijskom planu za članstvo (MAP), a tako će biti i ubuduće. O tome smo više puta odlučno govorili na važnim međunarodnim forumima premijerka Jadranka Kosor i ja.

Došlo je novo doba, novo doba koje traži novu politiku. Umjesto nekadašnjih sukoba i konfrontacija, na putu BiH u EU i u NATO, imat ćete punu i bezrezervnu podršku i pomoć Republike Hrvatske .

Zato vas, naše bosanskohercegovačke prijatelje, pozivam da i vi ostvarite san o Europi. Ne govorim o iluziji. Govorim o nečem vrlo mogućem, nečemu nadohvat. Pa, Hrvatska je na samom pragu ostvarenja tog cilja.

Dopustite mi da upotrijebim daytonsku ustavno-političku frazeologiju: europska je Bosna i Hercegovina vitalni nacionalni interes Hrvatske. Bez obzira koga predstavljate u tijelima vlasti Bosne i Hercegovine, učinite i vi skoro članstvo u Europskoj Uniji – vašim vitalnim nacionalnim interesom za dobrobit vaše zemlje i vaših građana.

Ponudite i vi kao vođe svojim građanima partnerstvo za Europu. Nađite snage da prevladate svoje i njihove sumnje i strahove.

Politike devedesetih moraju biti zauvijek napuštene

Gospođe i gospodo,
Mi, vaši susjedi, stabilnost i prosperitet Bosne i Hercegovine vidimo i kao naš nacionalni interes, kao zalog, ne samo našeg nego i europskog mira i prosperiteta. Vi ćete uskoro biti u prilici odlučivati o budućnosti vaše zemlje, o ustavnim promjenama koje će jamčiti stabilnost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine. Nijedan od tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, ne može sam pronaći formulu uspjeha. Svi mi, vaši susjedi i prijatelji, a i velike svjetske sile, možemo samo ponuditi svoje dobre usluge, svoju pomoć. Ali, ne možemo odlučivati umjesto vas. Bosna i Hercegovina je suverena država tri konstitutivna naroda i građana. Uspjeh leži u tome da nađete formulu jednakopravnosti i zaštite za narode, ali i za svakog pojedinca, na cijelom području vaše lijepe zemlje. Hrvatska je iznimno zainteresirana za uspjeh pregovora, i kao susjed, i kao država koja ima ustavnu obvezu brinuti o Hrvatima koji žive izvan Republike Hrvatske. Snažno potičemo Hrvate u BiH da u dogovoru s druga dva naroda ostvare svoju jednakopravnost. Bosna i Hercegovina je moguća onda ako je istinska zajednica ravnopravnih naroda, država koja će biti dobar dom svakom pojedincu, bez obzira kojemu narodu pripada. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, koji je također u ratu pretrpio mnoga stradanja, čiji je broj u BiH gotovo prepolovljen, duboko vjerujem, prepoznaje Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i državu u kojoj vidi svoju budućnost. Bošnjaci i Srbi njihovi su partneri u projektu europske BiH.

Politike koje su u devedesetim godinama vidjele rješenje u podjeli i razdvajanju, u supremaciji jednih na drugima, u isključivanju drugoga, u nepoštivanju ljudskih prava, u sili i nasilju, u nepravdi i namjernom širenju straha, moraju biti jednom i zauvijek napuštene. Za novo doba treba nam nova politika.

Politika stalnog konfrontiranja i sumnjičenja drugoga treba ustupiti mjesto politici koja će brinuti o slobodi, sigurnosti i prosperitetu čovjeka. Nikada više ne smijemo šovinističkim i ekstremnim politikama dopustiti da ugroze opstojnost, pravo na slobodno izražavanje i puni razvoj identiteta bilo kojeg pojedinca, naroda ili grupe u društvu!

Ujedinimo naše glave i naše ruke za Bosnu i Hercegovinu!

Gospođe i gospodo,
Dok su političke elite zauzete strahovima, nepovjerenjem i prijeporima oko prošlosti, elite kriminalnih miljea koriste slabosti i neprilagođenosti države.One se bez okolišanja koriste prednostima nadnacionalnog globaliziranoga svijeta. Njihov je vitalni interes ograničiti slobodu pojedinca, održati državnu upravu u kaosu i disfunkcionalnosti, umjesto pravne države, održavati koruptivne mreže, udaljiti naše zemlje od EU i EU od naših zemalja. Zar ćemo tolerirati integraciju u kriminalu, a sukobljavati se oko integracije u dobru? Srećom, naše su države prepoznale da protiv organiziranog i transnacionalnog kriminala, protiv ratnog zločina, možemo samo zajedničkim snagama.

Novo vrijeme donosi nove izazove, ponajprije one gospodarske. Regionalna politika i suradnja svih država u regiji, pa i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sve će se više odvijati kroz gospodarsku suradnju, trgovinu, zajedničke gospodarske i infrastrukturalne projekte i nastup na trećim tržištima. Naša su gospodarstva kompatibilna. Danas više no ikada, pod nezadrživom bujicom globalizacije gospodarstva prestaju biti nacionalna. Ona gospodarstva koja ostaju zatvorena u naciji, stagniraju i propadaju. Prosperiraju samo otvorena gospodarstva i otvorena društva s jakom vladavinom prava i dobro organiziranom i funkcionalnom državnom upravom.Siguran sam da naše dvije države trebaju usko surađivati u provedbi naših energetskih politika, prometnoj povezanosti, industriji, poljoprivredi i turizmu. Naša su gospodarstva neraskidivo povezana. Primjerice, koliko god da je izgradnja Koridora V.c, vitalno važna za unutarnji integritet BiH, toliko je važna i za povezivanje sjeverne i južne Hrvatske.

Na kraju, posebno stoga što je ovdje nazočan i diplomatski zbor, dozvolite mi da s ove, najviše govornice u Bosni i Hercegovini pozovem sve vas predstavnike političkih stanaka, Europsku Uniju, Sjedinjene Države i cijelu međunarodnu zajednicu, a posebno našu susjedu Republiku Srbiju, jer u tome se ostvaruje i njezin vitalni interes: Ujedinimo naše glave i naše ruke za Bosnu i Hercegovinu!

Svi mi – Bošnjaci, Srbi i Hrvati, Europljani općenito – moramo naći snage da prevladamo sumnje i strahove, da izađemo iz začaranog kruga u koji nas je uvela loša politika iz prethodnih vremena.
To je moguće jedino ako jednakopravnost naroda i zaštitu pojedinca stavimo u središte svoga političkog i javnog djelovanja. Svatko je slobodan da bude Hrvat, Bošnjak, Srbin Židov, ili Rom, pravoslavan, musliman, katolik, ili ateist. Svaki pojedinac neka ima slobodu da ostvaruje svoje pravo da bude zdrav, obrazovan i sretan. Postavimo u središte svojih vitalnih interesa narode i pojedince koji žele mir i slobodu za sebe, svoje najbliže i za buduće generacije. Koji nisu zarobljenici prošlosti i ne strahuju od budućnosti. One koji žele vidjeti – što prije – da se na sve građanke i građane odnosi europsko načelo slobode kretanja bez viza, bez čvrstih granica među državama i narodima, bez osjećaja da su u Europi gosti ili da su u njoj neravnopravni. Ta vizija budućnosti jest ono što nas sve čvrsto povezuje.

U izgradnji takve budućnosti, želim svima vama, nama i cijeloj Bosni i Hercegovini mnogo uspjeha.

Hvala."

Masnim slovima podvukao urednik

Razgovor Radio Imotskog sa Veljkom Kadijevićem izmišljen

2010-04-03T07:06:00.003+05:00

Razgovor voditeljice Radio postaje Imotski sa Veljkom Kadijevićem koji je optužen za ratne zločine nad Hrvatima je izmišljen i režiran od ove radio postaje kao prvotravanjaka šala. Nitko od slušatelja radija nije predpostavljao da se radi o šali jer je "dio razgovora sa Kadijevićem" objavljen 31. ožujka.

Zanimljivo je kako ni prof.dr. Zdravko Tomac po informacijama iz istog radija nije znao da se radi o prvotravanjskoj šali a pozvan je da sudjeluje u emisiji i dade svoj komentar na "Kadijevićev intervju". Kako u spomenutoj emisiji koju smo i mi ovdje objavili u cjelosti prof.Tomac govori i o nekim novim aspektima u politici a nemaju veze sa ovim izmišljenim intervjuem to smo odlučili da ostavimo emisiju u cjelosti i ne skidamo je sa naše stranice.

Veljko Kadijević: Nisam kriv za ratne zločine!

2010-04-01T15:44:00.003+05:00

Bivši glavni zapovjednik JNA general Veljko Kadijević optužen za ratne zločine pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu a u Hrvatskoj su protiv njega podignute tri tužbe za zločine JNA u Hrvatskoj 90 godina prošlog stoljeća- tvrdi za Radio Imotski da nije kriv, a da Haški sud ne priznaje! Kadijević živi u glavnom gradu Rusije - Moskvi. Na njegov intervju Radio postaji Imotski reagirao je prof. dr. Zdravko Tomac. Ovdje objavljujemo cijeli tok emisije Radio Imotskog.

ZBOGOM LEGENDO - 18. veljače odlazi Stjepan Mesić

2010-02-07T21:17:00.001+05:00

Da se može biti doživotni bivši predsjednik dokazao je Tito (i poslije Tita Tito), a narodni heroj Jugoslavije Mika Špiljak da predsjednik može biti svatko. Drugu tezu Mesić je već potvrdio, a prvu "biviši doživotni" tezu - kako si tepa, potvrdit ce 18. veljače.

Mesićev izlazak iz ormara

"Mogao bi pomrsiti račune Draženu Budiši i Mati Graniću, ali su mali izgledi da uđe u drugi krug.". Tako je ugledni Vjesnik 24. siječnja 2000. godine, dan prije prvoga kruga predsjedničkih izbora predvidio ishod istih. Međutim; nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, za drugog, službeno hrvatskog, sa 40 posto u prvom i 70 u drugom krugu izabran je Stjepan Mesić. Tako je Mesić porazio Dražena Budišu i zajašio predsjedničko sedlo. Šešir i kaubojke nije ni morao oblačiti.

Često govore da je živ, Franjo Tuđman bio bi u Haagu. U tom smislu nije zgorega spomenuti da tada Stjepan Mesić ne bi bio predsjednik (op.a. da je Tuđman živ). Zbog toga što je umro od raka, Mesić je Tuđmanu odmah u početku svoga prvog mandata zahvalio toplim osmjehom pričajući vic novinarima francuskog Le Mondea - zbog toga je čak i kazneno prijavljen - "Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje."

Smišljen simbolički taj je vic obilježio jedan od smjerova njegovog političkog vladanja i djelovanja kroz predsjedničku funkciju. Nakon toga Mesić nije više pričao viceve o Tuđmanu, od tada je Tuđmana provlačio kroz mašinu za mljevenje mesa zvanu detuđmanizator. Često ju je podmazivao.

Dolazak na vlast

Kao fenkis iz pepela Mesić se uzdigao sa predviđajućih 5 na 40 posto glasova koji su ga odveli u drugi krug, pa do pobjede. Da bi razumijeli takav obrat potrebno je razumijeti politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. U tom kontekstu; uzavrelo stanje u državi i nerealno nagomilano nezadovoljstvo dijela građana nakon smrti Franje Tuđmana uoči trećeg izbora predsjednika bilo je kao stvoreno za politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. On je jednostavno navikao naučeno kameleonski se prilagođavati situaciji i vremenu. I to je opet učinio. Ne može se poreći - ima osjećaj za trenutak. Kada je trebalo, bio je prvi komunist, nacionalist, australski ustaša kada je skupljao emigrantski novac, čak je hodočastio i na Široki Brijeg da krsti kćerke 90.-e (op.a. tako kažu).

Da bi pobijedio, svoj iskonski titoistički mentalitet preobukao je u onaj građanski, predstavljajući se kao predsjednik građanin, kao predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Ta građanska projekcija se na kraju pokazala kao prazna parola jer prava je istina da je Mesić u biti bio predsjednik samo dijelu hrvatskoga građanstva i to onom dijelu kojeg ima svaka država svijeta a voli se nazivati svakim samo ne imenom države u kojoj živi.

Da bi zaveo sve, ne samo te građane, perfidno i zlurado se kitio "Tuđmanovim" grijesima pretvorbe i privatizacije nudeći borbu do krvi sa onim velikim Hrvatinama, najčešće Hercegovcima, škorpijama, kako ih je nazivao, koji su se okoristili na račun hrvatskih građana, a od kojih su neki u to vrijeme krvarili za Domovinu. To je bio cijeli Mesićev predizborni program. Godinama poslije prokazivalo se da se taj napuhani balon praznio kroz istu rupu kroz koju je bio i napuhivan – Mesićev anus.

U svom proboju do predsjedničkog trona mašući zastavama revizije pretvorbe i privatizacije nije zaboravio, samo je prešutio da je ista u stvari provedena po komunističkom obrascu i prije 90.-e. Njen politički sudionik Mesić je bio tada, ali i poslije - naime, Mesić je poslije 90.-e participirao u vlasti kao drugi čovjek u državi sve do pokušaja puča u HDZ-u 1994. godine. Tada je izašao iz stranke, kako se pravdao; zbog politike prema BiH o kojoj je kasnije svjedočio kao tajni haški svjedok zabijajući čavle u hrvatski politički lijes. (Konkretno; riječ je sukobu HVO-a i ABIH, koji je uzgred; da stvar bude apsurdnija, završio 93..)

"Back to the roots" predsjednički opus

Svoj feniksov uzlet Mesić je dožio nakon "januarske revolucije" 2000. godine kroz svoj "back to the roots". Nakon što je izabran, njegov politički i ljudski obraz manifestno se odražavao u poništavanju onoga što je Tuđman pokušavao mireći i minimalizirajući u ljudima zadojene totalitarističke ubilačke ideologije. To je činio na način dodvoravanja onom spomenutom dijelu građanstva koji bi se rađe nazvao svakim samo ne imenom države u kojoj živi. To dodvoravanje uključivalo je relativiziranje zločina kao pojma, kao ljudske gadosti, pravdanjem postojanja svrhe činjenja istog, uzdižući hrvatski antifašizam, a u biti bacajući ljagu na njega – ubijajući time i zadnju nadu da je u Hrvatskoj uistinu postojala stvarna i iskrena borba protiv fašizma, koja je temelj ove države - od NOB-a pa do Domovinskog rata.

Mesićevo predsjedničko desetljeće, njegova "politika duginih boja" (koja je vjerojatno uključivala i njegov prelazak na judaizam (op.a. tako kažu)) pompozno najavljivana kao izlazak iz izolacije (nacionalno neprostituiranje) i Tuđmanove ere diktata, a u biti namjerno sotoniziranog vremena "velikih ideja malih naroda" devedesetih godina, zapravo nije donijela ništa novog u odnosu na komunistički kontinuitet prije 90-tih, koji je nakratko za Tuđmana donekle prekinut. Dojam tog komunističkog kontinuiteta Mesić je samo pojačavao svojim prgavim, kapricioznim, podrugljivim i primitivnim općim ophođenjem sa sudionicima političkog, društvenog i javnog života, a osobito neistomišljenicima, ali i medijima i građanstvom. Neki, očito njemu slični zbog toga ga i vole i kliču mu.

Činjenice su da demokraciji za njegove vladavine ruže baš i nisu procvale - i dalje su progonjeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, maltretirani pojedinci i grupe ljudi, politički i na druge načine. Nerijetko je Mesić optuživan za bombe, za krađu i ubojstva, za otmice i druga nedjela koja su ga često dovodila u vezu sa hrvatskim kriminalnim podzemljem. Dok je Mesić predsjednikovao, kao i 90-ih ubijani su ljudi po ulicama glavnoga grada. Za njegove vladavine odigrana je prodaja i privatizacija ključnih državnih poduzeća od nacionalnog interesa, a specijalnost su mu bile ekonomske, najčešće kreditne telefonske intervencije. A ni financijere svojih kampanja nikada nije otkrio.

Osobito značajan bio je njegov doprinos hrvatskom duhu nacije kojem je svakom prilikom kačio latentne fašističke etikete, a često je kulturno uzdizanje nacije pokazivao danima otvorenih vrata Pantovčaka, gdje su se mnogi nemilice častili državnim tajnama. Već sam spomenuo tajno haško svjedočenje i zabijanje čavala u hrvatski politički i nacionalni lijes. Svoj nacionalni neponos čestim putovanjima našim avionom (koji je, hvali se Nacional, bio čak 30 sati mjesečno u zraku i koji je prevalio preko 125 tis. km) Mesić je iskazivao redom u svjetskim metropolama, a ponos u odabranim državama - Tadžikistanu, Armeniji, Egiptu, Libiji, Kubi, BiH, Makedoniji, Srbiji itd..

Demesićizacija

Odlaskom možda posljednjeg čvrstog i uvjerenog političkog recidiva komunističkog mentaliteta i pobjedom Ive Josipovića na zadnjim predsjedničkim izborima mnogi se pribojavaju nastavka Mesićeve politike "duginih boja", boje se opetovanog "poraza" hrvatskog kroz tu politiku, međutim u svakom slučaju, činjenica je da Hrvatska odlaskom Mesića – dobiva.

Bez obzira što će Josipović imati lagan zadatak u nadmašivanju svoga prethodnika, jer nije teško biti bolji od Mesića, hrvatski politički prostor morati ce se očistiti od načina upravljanja i vladanja koje je Mesić sa svim svojim odlikovanim ljudima uspostavio kao normalan način funkcioniranja institucije predsjednika, koju je bez lažne skromnosti, prije svega moralno obezvrijedio. Taj proces mora se dogoditi za vrijeme ili poslije Josipovića, on je neizbježan sam po sebi.

Ako građani za to ne znaju, ne znači da predsjednik Mesić nije ništa dobrog napravio. Sigurno da je napravio i dobroga, ako ništa, znao je katkad svojim simplificiranim govorom i trunkom šarma izmamiti osmjehe na lica ljudi – i zbog toga je Stjepan Mesić legenda. A legende su stvar prošlosti. I srećom što je tome tako. Zbogom legendo.

Mesić upire prstom u koridor

2010-01-26T07:42:00.000+05:00

Izjava hrvatskog predsjednika u odlasku gospodina Stjepana Mesića, o uvjetnom slanju jedinica hrvatske vojske na tzv. Koridor, tj. tamo gdje je Republika Srpska najtanja u slučaju njenog otcjepljenja, naišla je kod srbijanskih (i srpskih u BiH) političkih struktura na žestoki otpor i protivljenje. Istovremeno ta izjava je naišla na šutnju službenih političkih struktura u državama članicama NATO saveza. Suštinski gledano, gospodin Stjepan Mesić možda je bio samo neovlašteni glasnogovornik onih snaga u svijetu koje bi se zacijelo oduprle pokušaju izlaska RS iz sastava BiH-a. Greška gospodina Mesića je samo u tome što je on to izrekao glasno, čime je zadobio status pijetla koji je prerano zakukurikao, pa je poneke u svijetu probudio prije zore, a koji su mislili još i dalje spavati na udobnom Daytonskom ležištu. I to po onome sustavu da je mir mudriji od rata jer spava čiste savjesti, a pritom zaboravljajući da oni koji se uspavaju u miru, da se znaju probuditi i u ratu. Zapravo gospodin Mesić je samo viknuo – Car je gol, što inače i svi drugi znaju ali politički šute kad je to politički korisno šutjeti i tada je to i „mudro“. Ali kad neka podmornica izranja iz dubine mora na površinu, uvijek postoji netko tko to prvi uoči. Sami referendum koji bi RS pokušala provesti, značio bi politički potres na ovim prostorima, a realizacija tih svojih želja bila bi pravi tzunami, za kojeg bi bilo teško predvidjeti gdje bi mu bile granice. Pa makar i postojale, a zasigurno i postoje, određene prikrivene političke strukture u svijetu koje bi to i podržale. Tim i više stvar bi bila još i medjunarodno opasnija.

Srbija, otvaranjem novih balkanski ratova u nevrijeme, htjela ona to shvatiti ili ne, na neki način našla bi se na brisanom polju koji joj ne nudi mnogo manevarskog prostora, i što god bi učinila to bi značilo samo njeno daljnje unutarnje urušavanje. Ona je zapravo neprilagodljiva i svojim političkim mentalitetom pripadala bi više koju tisuću milja istočnije gdje bi to bilo moguće, ali ne tu gdje je – u Europi. Okružena je zemljama koje su već članice EU ili to teže biti, a takav njen politički mentalitet je u EU strano tijelo. Obzirom na njen zemljopisni položaj nema mnogo manevarskog prostora za izravni politički, da ne kažem vojni utjecaj Rusije i izravnu podršku za njeno ponašanje. Jer bi to inače značilo intenzivno rusko političko mješanje u unutarnje stvari EU, koja to nikako ne bi dopustila.

Ali bilo kako bilo, po svome političkom mentalitetu Srbija bi uvijek u EU i NATO savezu bila na neki način – ruski trojanski konj, što na zapadu vrlo dobro znaju i zato im je, barem prikriveno i barem nekima, u interesu da ona ne ojača. Čini mi se da je njen sadanji položaj sličan slavuju u krletki.
Ali ako želi živjeti i dalje u društvu europskih naroda, gdje zemljopisno i spada, bez obzira da li će biti članica euroatlanskih integracija ili ne, ona mora mijenjati svoj politički i svjetonazorski mentalitet. Ali to nije niti malo lako, i slobodno bih kazao da to u slučaju Srbije naprosto nije ni moguće. Po onoj narodnoj vuk dlaku mijenja ali ćud nikada, a za nju više nema mogućnosti niti da dlaku mijenja. Povijesno je sve te džokere već iskoristila, i kakvu god dlaku da na sebe stavi svi će je odmah prepoznati.

Možda će netko na ove tvrdnje reći da je Srbija miljenica nekih moćnih država u Europi, što ne samo da bi moglo biti, već i jeste točno, ali ti njeni europski prijatelji i sponzori podržavajući njen agresivni mentalitet nesvjesno su je i doveli na rub provalije, i zapravo nisu joj bili pravi prijatelji.

U sličnoj situaciji mogle bi se naći i neke druge politike na ovim prostorima koje svoju opstojnost grade ne usklađujući je sa europskim kulturnim i svjetonazorskim tradicijama, već je usmjeravaju u pravcu mentaliteta koji je stran Europljanima, obzirom da Europi slijedi unutarnja duhovna, povijesno kulturološka i tradicijska kohezija, brojne su naznake u raspoloženju u njenim narodima, i to u dubini njenih masa, da se Europa vrati i da sačuva svoje kršćanske korijene i svoje izvorne kulturne tradicije.

Svaka ona politika u bilo kojem narodu u Europi koja to na vrijeme ne shvati, naći će se u položaju slavuja u krletki. I tada bi moglo biti za takvu politiku sve kasno.

Danas je u nekim neoliberalnim krugovima u Europi popularno odricanje od europskih kršćanskih korijena, ali to je samo trenutno pomodarstvo i od toga na dulji rok nema ništa.

Europska kršćanska tradicija ima nevjerojatno duboke korijene i što god pokušavali, te korijene nije moguće iščupati. Što ih više budu sjekli sve snažnije će izbijati novim zdravim mladicama – s time treba biti načisto. Europa je bila i ostat će kršćanska utvrda, bez obzira na njenu masoneriju, neoliberalistička stremljenja, na sva njena unutarnja povijesna lutanja, a ponekad u povijesti i vjerske ratove. Svaka ona politika koja misli Europi oduzeti njene kršćanske korijene nije politika dugoga vijeka. I svaki onaj narod koji se nalazi u Europi i koji pokušava svoj oslonac tražiti van europskog prostora u političkom svjetonazoru koji ne izvire iz europskih duhovnih tradicijskih vrijednosti naći će se izoliran, i takva mu politika nikako ne može donijeti išta dobro.

Europa će se vratiti sama sebi, takvi se procesi već uočavaju u dubini njenih naroda, i tko svoju politiku i ponašanje na vrijeme ne uskladi sa takvim tendencijama imat će nerješive problema sam u sebi.

I zato izjava hrvatskog predsjednika gospodina Stjepana Mesića je dobronamjerno upozorenje za blagovremeno otvaranje očiju ponekom europskom, a posebno srpskim u BiH i srbijanskim političarima da ponovno ne srljaju u svoju vlastitu propast, a potom da u nju ne uvlače i druge narode, već da se okrenu vrijednostima suživota bez kojeg nema opstanka nikome.
Hrvatska je članica NATO pakta i preuzela je određene obveze, i te obaveze mora i poštivati, a nikad nije bila sklona biti slobodan strijelac, a najmanje s vojnim intervencijama u druge države. Takve intervencije su moguće samo, jedino i isključivo u sklopu saveza i u skladu s odlukom UN-a i nikako drugačije.

Mile Prpa

Otvoreno pismo predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor

2010-01-13T03:55:00.002+05:00

Prije tri dana su četiri zemaljske organizacije CDU-a Njemačke uputili oštru kritiku gospođi Angeli Merkl, predsjednici CDU-a i Saveznoj kancelarki, zbog načina vođenja te stranke u predizbornoj kampanji i popuštanja koalicionom partneru FDP-u. Uz to, predbacuju joj što je njezinom zaslugom CDU izgubio vlastiti ugled za vrijeme velike koalicije sa SPD-om. Kažu da je CDU sa FDP-om danas na vlasti pukom slučajnošću jer nema kvalitetne vlastite strategije. CDU je sestrinska stranka HDZ-u, najvećoj i najsnažnijoj stranci u povijesti hrvatskog naroda. Što bi se dogodilo u slučaju kada bi se neke županijske organizacije i pojedinci usudili učiniti nešto slično u HDZ-u? Je li takvo što uopće zamislivo? Uvjereni smo da bi takvi imali samo dvije mogućnosti - ili se posipati pepelom te povući izrečeno ili bi bili najureni iz stranke. Zbog čega je to tako? Zašto ne postoji unutar HDZ-a mogućnost suživota različitih pristupa određenim problemima već se insistira na monolitnosti koja tako jako podsjeća na nekadašnju partiju? Zbog čega ne postoji mogućnost kritike bez opasnosti da je ona početak 'brakorazvodne parnice'? Mislite da se tako i dalje može voditi uspješno stranku kao što je HDZ? Kada je Ivo Sanader došao na čelo HDZ-a, mi, koji smo ostali čvrsto na pozicijama utemeljitelja HDZ-a i hrvatske države dr. Franje Tuđmana, morali smo postati preko noći apologetima Ive Sanadera ili smo bili marginalizirani pa čak i izbacivani i/ili brisani iz članstva! Mislimo kako bi se trebalo prestati sa takvom politikom! Vi imate povijesnu priliku takvu praksu jednom zauvijek ukinuti te HDZ iznova učiniti prihvatljivim za široku lepezu ljudi koji se politički vide desno od 'centra'! Posebice kod mladih i školovanih ljudi kojima će HDZ biti iznad (jedino) 'odskočne daske' u karijeri!

Poštovana gospođo Kosor!

Podržavamo Vaš stav glede Ive Sanadera pa čak i stegovnu mjeru koju ste prema njemu poduzeli iako smo u osnovi protiv mjera izbacivanja iz stranke! No, to se odnosi na 'delikt' mišljenja koji bi trebao zaživjeti u HDZ-u, ali ne za metode nasilništva koju je primijenio Ivo Sanader.

Samo, za razliku od drugih javno izrečenih mišljenja unutar ili izvan stranke, mi mislimo da nije dovoljno izbaciti tog gospodina, koji je bio pravi despot sa visoko izraženim mišljenjem o sebi, obdaren bahatošću koju se rijetko susreće, pretencioznošću i prepotentnošću, već biste trebali napraviti OTKLON OD NJEGOVE VANJSKE I UNUTARNJE POLITIKE koja se svodila na bezrezervno izvršavanje 'domaćih zadaća' postavljenih iz pojedinih centara moći, a koje su uglavnom bile u srazu sa hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Jedino u tom slučaju Vi ćete doista voditi Kosoričinu politiku, a ne Sanaderovu bez Sanadera.

Poznato je da smo mi podržali Miroslava Tuđmana za predsjednika RH! To je izazvalo zgražanje kod nekih članova HDZ-a , mislimo potpuno nepotrebno jer naš stav bi više pomogao stranci, u kontekstu izlaska na izbore Vidoševića i Primorca nego što je bila odluka da Hebrang pod svaku cijenu mora biti kandidat iako je svakom laiku bilo jasno da u ovakvoj, izvana nametnutoj, 'igri' on nema nikakvih izgleda u utrci za Pantovčak. Nije li SDP 2005. podržao Mesića koji nije njihov član i...što se dogodilo?

S druge strane od članstva se očekuje da bespogovorno stoji iza Šimonovića (HNS) ili Karamarka, Fabera i Popijača kao da unutar redova HDZ-a nema ljudi koji bi kompetentno mogli voditi te resore!? O sastavu Vlade sa tim osobama ne smije se ništa kazati jer se u protivnom riskira i sam ostanak u stranci. To je politika dvostrukih mjerila i mi se sa njom ne možemo složiti!

Gospođo Kosor, udahnite dašak demokracije u redove HDZ-a jer nije pošteno ni principijelno govoriti o našoj demokratskoj i inoj zrelosti za pristup EU, a unutar redova najveće hrvatske stranke voditi 'aklamativnu', strogo centraliziranu i protu demokratsku politiku. Zbog čega se u tom segmentu ne ugledate na praksu sestrinskih stranaka u EU te započnete sa procesom demokratizacije unutar vlastitih redova!?

Možda se ova naša shvaćanja u prvom trenutku čine 'bogohulnim', pogotovo za one članove koji su prije HDZ-a imali stranačko iskustvo jedino u SKJ, ali mislimo da smo kao društvo sazreli u ovih 20 godina demokratskog ustroja naše države i da stranka koja je odlučujuće sudjelovala u stvaranju demokratske Hrvatske mora danas prednjačiti i u unutarstranačkoj demokraciji na tragu iskustava i prakse sestrinskih stranaka u zemljama Zapadnog svijeta.

U nadi da ćete ovo naše Otvoreno pismo shvatiti za HDZ dobronamjernim i da ćete otvoriti demokraciji vrata unutar stranke bilježimo se s osobitim poštovanjem.

Ninoslav Mogorović i David Ivić

i 45 članova istarskog HDZ-a, te 185 iz ostalih dijelova Hrvatske i dijaspore

Pula, 11. 1. 2010.

Na znanje:

-organizacijama HDZ-a u Hrvatskoj i u svijetu

-medijima

-sestrinskim strankama u Europi

Je li Ivo odvjetnik zloglasne boljševičke strukture 11. dalmatinske brigade

2010-01-09T14:38:00.000+05:00

Tijekom jednog od predizbornih sučeljavanja Ivo Josipović, jedan od kandidata za predsjednika neovisne Hrvatske, oštro je izjavio kako će, figurativno kazano, slomiti vrat svima onima koji protiv njega pišu na raznim portalima a svoje podatke crpe iz, po njemu, nekakvih para-obavještajnih struktura. Upravo zbog ove izjave javnosti treba razotkriti od kud SDP-ovom predsjedničkom kandidatu ovakvi boljševički porivi.

Kome to jedan ugledni pravnik koji sebe predstavlja pravednikom i deklariranim antifašistom te stremi biti predsjednikom svih hrvatskih državljana prijeti i zbog kojih razloga ?

Potomak rigidnog boljševika

Uzroke ovakvim prijetnjama treba tražiti u svjetonazoru i obiteljskom naslijeđu ali i interesima strukture ljudi iz koje Josipović vuče korijene.

Naime, Ante Josipović, otac predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, kao 18-godišnjak je 1942. otišao iz Baške Vode u Biokovo, gdje se priključio malom partizanskom odredu koji je godinu dana kasnije prerastao u 11. dalmatinsku brigadu, partizansku postrojbu poznatu po stravičnim zločinima nad franjevcima na Širokom Brijegu i ratnim zarobljenicima na Kočevskom Rogu.

Naravno, Ante Josipović sa svojom matičnom postrojbom nije bio na Širokom Brijegu niti na Kočevskom Rogu. Nije bio tamo, jer je nešto ranije po partijskoj zadatku poslan u izbjeglički logor u El Shattu. Po povratku je, sudeći prema njegovoj službenoj, biografiji, bio jedan od čelnih ljudi OZNE u Vrgorcu a u dva mandata je bio upravitelj po zlu poznatog Golog otoka. Sudeći prema podacima iz njegove službene biografije, danas 85-godišnji Ante Josipović bio je u vrijeme strahovlade Dušana Dragosavca i Milke Planinc (također ratne pripadnice 11. dalmatinske brigade) dogurao i do uglednog člana CK SKH i jednog od ljudi koji je lomio kralješnicu hrvatskim „proljećarima“.

Ostaci jugoslavenskog sustava žele nastaviti proces skrivanja vlastitih zločina

Državni organi, bar koliko je poznato, nisu do sada obavili razgovore sa Josipovićem-starijim na temu poslijeratnih zločina OZNE u okolici Vrgorca i Ljubuškog ali ni na temu njegove uloge na Golom otoku. Posebice, stariji Josipović nije istražnim organima Republike Hrvatske iznio svoja saznanja o ulozi svojih nekadašnjih suboraca iz 11. dalmatinske brigade u ratnim i poratnim zločinima, pa tako ni o ulozi svoje nekadašnje partijske šefice Milke Planinc, ratne političke komesarke u četi za vezu 11. dalmatinske brigade.

Knjiga Milana Rake i Slavka Družijanića „11. dalmatinska (biokovska) brigada', Split 1987.“ otkriva da su uz Milku Maladu-Planinc pripadnici ove postrojbi bili: Vuk Anđelinović, ujak današnje predsjednice HNS-a Vesne Pusić; Adolf Dragičević, danas akademik i ugledni član HNS-a; Branko Kadijević, rođeni brat Veljka Kadijevića; Albert Štambuk, Stjepan i Jerko Nobilo, Emil Goldstein, Srećko Freundlich, Salamon Finci, Petar Mioč, Simo Dubajić, Ivan Guvo, Ljubo Periša, Andrija Krilić, Grga Markić, Martin Gabričević, Jure Talajić, Ahmed Šeremet, Vicko Mucić, Nikola Maršić, Ljubo Barbarić, Ivo Franković, Dominko Antunović, Milan Rako, Ante Čepić i mnogi drugi. Svjedočenje Ivana Gugića, također pripadnika ove postrojbe, kazuje da je po zapovjedi Dušana Koraća, političkog komesara 26. divizije od pripadnika ove brigade formirana tzv. ubilačka četa odgovorna za smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi

Međutim, nekome je u interesu da se o ovim svirepim ratnim zločinima i dalje šuti

Kad se pogledaju ova imena s pravom se pitamo živi li struktura zloglasne 11. dalmatinske brigade i danas te želi li to na čelo Republike Hrvatske dovesti sebi bliskog predsjednika te tako i dalje sprječavati istrage o zločinima ove postrojbe i njenih pripadnika na koncu i nakon II. Svjetskog rata ?

Služeći se dobro znanom zamjenom teza, predsjednički kandidat SDP-a o ovome šuti. Vlastiti politički prioritet daje suradnji s pravosudnim organima Srbije i sudskim procesima nad hrvatskim braniteljima. Naravno, očekujući od Srbije dokaze za navodne zločine koje su počinili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu. Istovremeno, kao zaliven šuti o zločinima sustava na čijim ostacima želi zasjesti u fotelju predsjednika Republike Hrvatske.

Ante Božić

Kako će svitlo pobjediti tamu ?

2010-01-05T15:25:00.000+05:00

Uf šta me je razbudila ova situacija oko izbora za Presjednika države.Tek je proša prvi krug , a stvari su kažu mnogi jasne da ne mogu biti jasnije. Baš san u prošlon komentaru tako što prividijo kad san na kraju reka ono sa božićnim pisman. Istina nisam mislio na Josipovića jer on nebi čita taku pismu sa papirića, jer je on kako se ono kaže bezvirac, evo neznan da me ubiješ. Ali znan da nan bezvirac može lako biti presjednik države. Isto mislin da Mesić nije bezvirac jer je reka da nije kriv što se rodijo u katoličkoj viri.Sad ćemo imati bezvirca na vrju države i on će nan govoriti da neiđemo u crkvu ka šta on neiđe i šta mu fali. Čak vlada državon u kojoj je priko devedeset posto virnika. Unda jopet ovo sa ovin postocima ništa nije u redu. Jer da je to tako otkud bi ovi silni narod glasa za onoga koji nema vire. Niki kažu da je pošten i da nebi ukra niti jedan kamijon od vojske, kao neki drugi.Nu ti toga otkud ko zna da nebi ukra kad bi moga. Evo ni ja nisan ukra ni crno ispod nokta. Ma kad bi mi davali punu torbu para od kakvog vojnog kamijona ili od kupnje struje od stranaca po najvišoj svitskoj cini, ili od kupnje uređaja za vlakove koji će sami naplaćivati karte, tako da konduktera neće biti u vlakovin ili kakav kredit od 100 milijuna eura sa jedan posto kamata, para od bojanja tunela po drugi put i drugih na tisuće slučajeva koje istaržuje USKOK , ja bi sve to primijo i pravo otiša u pakao. Eto to van kažen. Ja bi jopet tijo za tog presjednika biti savjetnik za unutrašnje stvari. Stin da dobijen pola Zagreba u svoje vlasništvo. Onu drugu polovicu drži oni od presjednika Tuđmana i niko mu ništa ne može.Svi jopet napadaju mrtvog presjednika što ga nije otra i stavijo u pržun jer da je u Zagreb prije rata doša samo sa starin stojadinon. Nu deset godina sadašnji presjednik ga pušća da se više širi po Zagrebu.On jopet neće Tuđmanu da ode na greb i pokloni se. Jer on misli da je pravedniji od Tuđmana, a svako dite znade da nije, pa mu sad i neugodno da ode. On bi najviše volio da onog drugog prinesu u Kumrovec pa da se tamo iđe pokloniti. Možda Josipović i uspije ga priniti, ako ga izaberu za presjednika. Mislin da bi zato Josipović umisto u Brisel prvo triba otići u Beograd i zatražiti od tamošnje države i obitelji koja je u Beogradu da ga prinesu u Rvacku. Jer i u Rvackoj on ima svoju obitelj i onu krvnu i onu veliku nekrvnu. I unda spomenik mu triba dignit usrid Zagreba. Jer možda Bandić neće biti gradonačelnik i neće biti zapreke.Tako će svitlo pobjediti tamu kaže Josipović. Eto živi bili i vidili.

Pismo zahvale prof.dr.sc. Josipa Jurčevića

2009-12-30T09:57:00.001+05:00

Poštovani,
zahvaljujem svima koji su na bilo koji način – volontiranjem, glasovanjem, donacijom, poticanjem i drugačijim oblicima potpore – pridonijeli rezultatu kojeg smo postigli na ovim predsjedničkim izborima. Taj rezultat treba smatrati velikom pobjedom, jer je prepoznatljivo javno rođena nova hrvatska politička paradigma, koja se temelji na nacionalnim i socijalnim vrijednostima, a suprotstavlja se vulgarnom materijalizmu koji privremeno upravlja Hrvatskom.
U postojećim okolnostima – u kojima je javni prostor bio okupiran svekolikim nasiljem korpupcijske hobotnice, te vještim onemogućavanjem uspostavljanja hrvatskog političkog zajedništva – nije bilo moguće postići veći uspjeh.
Nas približnoo 55.000, koji smo sudjelovali u ovom projektu, nadvladavali smo brojne zapreke. Pokazali smo snagu zajedništva koju i nadalje moramo njegovati i razvijati. Za postizanje budućih političkih ciljeva najvažnije je, i iz ovog iskustva, prepoznati silnice koje su unutar hrvatskog naroda onemogućile objedinjavanje i pobjedu hrvatskog nacionalnog predsjednika. Ta, već i površno zbrajanje pokazuje da se modelom predkampanje mogla već u prvom krugu ostvariti uvjerljiva pobjeda. To je važna pouka za sljedeće parlamentarne i druge izbore.
No, ovo nije prigoda za detaljniju raščlambu, koju se obvezujem uskoro napraviti i s njom vas upoznati. Najvažnije je da sačuvamo duh našeg pobjedničkog zajedništva, te da se - šireći i snažeći ovu svijest - suprotstavimo onima koji nas nastoje zarobljavati malodušjem i beznađem.
Imajmo povjerenja u sebe. Sudbina naše hrvatske budućnosti je u našim srcima, razumu i odlukama!

Neka nas u našem zajedništvu trajno nadahe i ovo blagdansko vrijeme!

Od srca vam još jedamput zahvaljujem,
vaš Josip Jurčević

Probudimo se !

2009-12-26T18:11:00.002+05:00

Svaki dan čekam da me netko probudi iz strašnog sna i da mi olakša ove muke. Čekam da me probude pa da izađem na ulicu i pogledam u nasmiješena lica sretnog i slobodnog hrvatskog naroda. Želim nastaviti živjeti tamo gdje smo stali, nakon Oluje... Želim vidjeti narod koji se nakon veličanstvenog oslobođenja uhvatio posla i izgradnje zemlje. Želim vidjeti narod koji danas, 14 godina nakon rata slavi svoje heroje, narod koji se za svaki državni praznik natječe tko će na kući imati ljepši i veći hrvatski stijeg.

Volio bih vidjeti narod koji je nakon rata izgradio slobodnu zemlju u kojoj su svi ravnopravni, u kojoj se dobro živi od poštenog rada. Želim vidjeti narod koji brine o svojim braniteljima, narod koji diše istim plućima i brine za svakog branitelja kao za svoje rođeno dijete.

Moje želje su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo. Kao da je sam Nečastivi ušao u ovaj narod. Svatko se okrenuo sebi, gleda samo svoju korist. Prodali su dušu vragu za šaku prljavog novca, radno mjesto, novi auto, udobnu fotelju.... One koji se još trude nešto promjeniti, one koji pomažu drugima gleda se kao na luđake. Podvaljuje im se svašta, ruši ih se, pljuje po njima... Nečastivi je prvo zavladao dušama političara, a onda preko njih raširio se u narodu. Narod se borio i opirao jedno vrijeme, a onda se prepustio. Teško je odoljevati svim tim slasticama koje Nečastivi nudi. Narod si je sve češće počeo postavljati pitanje : "Zar sam ja jedina budala kojoj je do nečega stalo...?"
A Nečastivi preko svojih sluga neumoljivo pokorava narod, stvara novi poredak, nove vrijednosti ...
Živimo u zemlji izopačenih vrijednosti, izopačenih političara, izopačene svijesti. Živimo u vrijeme kada nam se oduzimaju naši pobjednički simboli - naš KRIŽ i naša KRUNICA.

Više nema političara i stranke koji se bore za hrvatski narod i za svete vrijednosti na kojima je nastala ova zemlja. Političari su nam korumpirani, i to od seoske Mjesne zajednice pa sve do najviših struktura vlasti. Korupcija, pohlepa, laž, krađa - to su postale odlike uspješnih i cjenjenih. Svaki dan se pojavljuju nove afere o milijunskim pronevjerama. Bahate i bezobrazne sluge Nečastivog žive raskalašeno na muci ovog napaćenog naroda i dalje mu ustrajno lažu. Gledaju u oči i lažu. Iz njih nas gleda sam Nečastivi i mi koliko god znamo da smo u pravu spuštamo pogled pred njima...dok nam u oči lažu. Spuštamo glavu, ruke stavljamo na leđa i tumaramo tako u krug razočarani, prazni ...
Nečastivi se polako uvlači i u nas. I neki od nas posustaju, prihvaćaju vrijednosti koje nameće Nečastivi, odustaju od borbe ... Oni koji ne žele postati sluge Nečastivog a nemaju više snage da se bore, dižu ruku na sebe ... 1800 HRVATSKIH BRANITELJA je dignulo ruku na sebe! 1800 istinskih hrvatskih sinova , ono najvrijednije što je Hrvatska ikada imala, nije moglo podnjeti teret nepravde, zla, korupcije, laži, krađe.... Oni koji se još uvijek bore čine to tiho i slabo, ne čuje ih se. Mnogi među nama su se prodali za mirovine, invalidnosti, stause... Možda su i oni nekad bili čisti, ali su se umorili, posustali su. Krenuli su lakšim putem, zaboravili su da put do zvijezda vodi kroz trnje. Iako su i oni nekad bili pravi i čisti, danas su se i oni prodali i šute pognute glave, kao da se njih sve to ne tiče.

Zaboravili smo na one dane ponosa i slave, na onaj nevjerovatan osjećaj kad su nam srca bila ispunjena srećom i ponosom unatoč smrti i boli oko nas. Eh, onaj veličanstveni osjećaj! Sjećate li ga se još uvijek braćo !? Zašto ste borili!? Postavite li sebi ikada to pitanje? Stanete li pred ogledalo i pogledate li se dobro u oči? Možete li stajati pred ogledalom, gledati sebe u oči dok razmišljate o tim danima? Koliko nas može dugo tako sebe gledati? Koliko nas brzo spusti pogled i vrati se u svoj učmali sluganski svijet?
Kolika je cijena vaše duše? 3000 kuna? 4000 kn? Ili možda više? Auto, kuća, stan, kartice u džepu? Zar smo se zato borili!? Koliko nas je danas spremno pomoći onom našem bratu iz rova koji danas teško živi? Kada želimo pomoći herojima koji se stide tražiti pomoć onda se čuju komentari : "Tko mu je kriv, što se nije snašao...". Povraća mi se od tih komentara... Zar je Nečastivi toliko jak da nas je zatvorio u četiri zida, dao nam malo topline, novi tv i računalo, novi auto i pun frižider i sve to naplatio našom dušom?

E moj narode, ne pamtim te takvog! Sjećam se dana kada sam imao 18 godina i kada sam se s vinkovačkog ratišta prvi put vratio kući u Sl. Brod. Čim sam izašao s kolodvora pored mene je stao prvi auto. Kroz pozor me vozač upita : "Kuda momak?" ... Odgovorim mu kuda idem a čovjek otvori vrata i kaže :"Sjedaj, odvest ću te", iako mu nije bilo uz put ... Sjećam se onih divnih žena što su nam dolazile u rovove i donosile sa sobom neke sitnice, ali više od njihovih čarapa grijale su nas njihove riječi, osmijesi... Bile su tu umjesto naših majki, žena i sestara. Sjećam se i onih dana kada se pobjednička vojska vraćala kući i kada su na nju bacali cvijeće, kada su vojska i narod bili jedno biće, zagrljeni i od sreće plakali svi zajedno. Pa što se dogodilo u međuvremenu!? Zar je taj Nečastivi toliko jak da nam bez borbe uzme dušu!? Pobijedili smo Nečastvog na bojnom polju - pobijedimo ga i u svojoj duši! Poručimo ovim slugama Nečastivog da nemaju danas prava bahato voditi ovu zemlju koja je stvorena na našoj krvi! Poručimo im da nemaju prava maltretirati nas, provaljivati nam u kuće u sred noći i tražiti neke gluposti koje ne postoje! Poručimo im da nam je dosta njihove bezobzirne i bezobrazne krađe, korupcije, kriminala! PROBUDI SE hrvatski narode dok nije prekasno, dok još postojiš!

Probudimo se svi zajedno, dišimo opet istim plućima i udišimo slobodni hrvatski zrak! Uklonimo Nečastivog i njegove sluge, okrenimo se jedni drugima, pomozimo braći koja teško žive jer oni su primjer nepokorenih ljudi!

HOĆE LI KORUPCIJSKA HOBOTNICA PROTUZAKONITO IZABRATI PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSK

2009-12-19T14:19:00.003+05:00

Izvješće s konferencije za medije povodom diskriminacije koju Nova TV provodi prema šest predsjedničkih kandidata

Neovisni predsjednički kandidat Josip Jurčević održao je konferenciju za medije na kojoj je pozvao sva nadležna državna tijela, javnost i šest povlaštenih predsjedničkih kandidata da se suprotstave najtežem obliku diskriminacije kojeg Nova TV nastavlja provoditi nad šestoricom predsjedničkih kandidata.

Jurčević je predočio Upozorenje kojeg je, temeljem prigovora petorice diskriminiranih predsjedničkih kandidata i udruge „Libertas“, Državno izborno povjerenstvo (DIP), 09. prosinca 2009. uputilo Novoj TV da su prema čl. 14 Zakonu o izboru predsjednika RH:

„Sva sredstva javnog priopćavanja dužna svim kandidatima za predsjednika Republike Hrvatske omogućiti da pod jednakim uvjetima izlažu svoj program i obavljaju izbornu promidžbu.“

Isto tako, Jurčević je predočio dokument Agencije za elektroničke medije, od 09. prosinca 2009., koji je nastao temeljem zahtjeva Josipa Jurčevića da se Novoj TV privremeno ili trajno oduzme koncesija kako bi se spriječilo provođenje najtežeg oblika diskriminacije nad šestoricom predsjedničkih kandidata, a što je u suprotnosti sa nizom zakona i ustavnih odredbi RH.

Agencija nije donijela odluku o oduzimanju koncesije, nego je Novoj TV uputila dopis u kojem, između ostalog, „ponovno ističe potrebu poštivanja zakonskih propisa kako bi svi predsjednički kandidati pod jednakim uvjetima i u jednakom vremenu imali priliku iznijeti izborne programe.“

Međutim, usprkos tome, Nova TV je 10. prosinca 2009. izvršila najtežu diskriminaciju šestorice predsjedničkih kandidata, te najavila nastavak te diskriminacije u svojim emisijama 17. i 23. prosinca 2009.

Stoga je neovisni predsjednički kandidat Josip Jurčević uputio novi prigovor DIP-u i novi zahtjev Agenciji za elektroničke medije da poduzmu sve mjere koje su im na raspolaganju, te da angažiraju i druga državna tijela, kako bi se spriječio nastavak najteže diskriminacije šestorice predsjedničkih kandidata, jer u protivnom će izbor budućeg predsjednika RH biti nelegalan i nelegitiman.

Jurčević je posebno naglasio da se nadležna državna tijela koja ne izvrše svoju zakonsku obvezu mogu smatrati dijelom korupcijske hobotnice koja se širi Hrvatskom.

Posebnim pismom pozvao je šestoricu povlaštenih predsjedničkih kandidata da pokažu odgovornost prema instituciji za koju su se kandidirali, te da odbiju sudjelovati u diskriminaciji šestoro svojih kolega predsjedničkih kandidata. Isto tako, Jurčević je uputio javni poziv svim udrugama i građanima da se suprotstave diskriminaciji predsjedničkih kandidata i onemogućavanju temeljnog demokratskog prava građana da svojom slobodnom voljom biraju predsjednika države.

O cjelokupnoj situaciji i svemu što poduzima Jurčević je obavijestio i Izbornu promatračku misiju OSCE-a u Republici Hrvatskoj.

IZBORNI STOŽER

Predsjednički kandidat

prof. dr. sc. Josip Jurčević

Mesić u Rusiji

2009-12-15T15:51:00.001+05:00

Do iznemoglosti sam se smijao izvješću agencija o posjeti hrvatskog predsjednika Rusiji ovih dana. Nigdje ne vidim da ga je primio predsjednik te države već drugi čovjek premijer Putin. To je bolje nego da ga je primio samo ministar vanjskih poslova, a naši bi mediji i tu činjenicu pohvalilili,jer Predsjednik je otišao u bratsku mu Rusiju gdje mu netriba prevodilac. Pa će račun za državu biti manji. Iako se Predsjedik u deset godina nije riješio zrakoplova, kojeg je tada najavljivao da će prodati i da će svijetom krstariti redovnom avionskom linijom. Pitam se šta je od tog obećanja? Tamo je u Rusiji držao predavanje dragim Rusima koji bi voljeli da smo svi mrtvi, jer su nam zajedno sa Britancima to i namjenili kad su Vijeću sigurnosti UN predložili a potom i usvojili Rezoluciju o zabrani uvoza oružja u zemlje bivše Jugoslavije. Predhodno je JNA pokupila svo oružje sa teritorija Hrvatske i prebacila ga bosanskim Srbima a nešto i u Srbiju, jer ga je toliko bilo u Srbiji da ga nisu imali gdje smjestiti. I takvim se Rusima hrvatski predsjednik žali za stanje u Hrvatskoj prije njegova dolaska na čelo države. On Rusima kaže da je u zemlji koju je preuzeo bila „opća nelikvidnost, a da su nevladine organizacije koje su se bavile ljudskim pravima tretirane kao neprijateljske“. Je Hrvatska je u vrijema kad je Mesić došao na njezino čelo bila dužna oko 9 milijardi dolara, a taj se dug na kraju njegova mandata popeo na 40 milijardi istih dolara, sa tendecijom da za godinu dvije budemo dužni „kao Grčka“! Što se tiče nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava Srba koji su ostali u Hrvatskoj tu je sve odavno rečeno sve što se moglo reći.Nema više dovoljno meda da ih se prehrani pa će ga Hrvatska skoro za njih početi uvoziti. Kada aktualni Predsjednik toliko sprječava korupciju što to čini tek na kraju mandata, a nije radio na početku, kad je i vlast u državi bila ona koja ga inače potpomaže u svemu. Kako za nedavne akcije protiv korupcije još nema pravmoćnih sudskih presuda to se pitam što će iz svega toga biti. Možda najprije ono „tresla se brda – rodio se miš“. Što se tiče trase o ruskom plinu, pitanje je kud bi plin išao. Ako bi išao od Rusije za Hrvatsku mislim da bi teško do Hrvatske došao, a obratno bi išao za Rusiju, a što to nama u konačnosti znači – ništa. Uvijek će se naći neka Ukrajina koja će zatvoriti ventile kad je najveća zima. Neće ljeti kad se plin malo troši!
Rusima predaje da želi da njegov nasljednik bude „antifašista“. To znači ako nije „antifašista“ da je ustaša, ili nešto treće, što Predsjednik nikako ne bi mogao prožvakati. Rusi pak ne slušaju njegove priče o fašizmu i antifašizmu, nego ucjenjuju Hrvatsku hrvatskim parama. O tome predsjednik sam kaže da su nam Rusi dužni sto milijuna američkih dolara, ali usput nam ih nikad neće vratiti ako im prije ne damo naša brodogradilišta / u koja će oni ulagati/. Ja bi Putinu rekao ovako. Daj ti meni moje pare a onda ću ja za te pare uložiti u brodogradnju. Ovako će naši veliki ekonomisti prodati brodogradilišta našem dužniku, a on će opet isisati iz njih sve što se isisati dade onda će raskinuti ugovor. Dug nam nije vratio, a opet nas pokrao. I to i zadnja baba vidi što se događa samo naš Predsjednik ne vidi. I zato smo tu gdje jesmo.
A.Milić

Za koga glasati !?

2009-12-12T02:29:00.001+05:00

Za ovaj komentar su povod dvije stvari.
Prva je vijest koja je iz Hrvatske došla do mene da se za izbor za Predsjednika države počela raditi izborna matematika. Primjenjuje se negativni pristup koji od prilike izgleda ovako: Nikako ne želim pobjedu određenog kandidata, stoga ću glasovati za manje zlo koje po mome mišljenju ima najviše šansi pobijediti. Tako se stvara efekat stada koji kreće za ovnom koji ima najglasnije zvono. Na stranu činjenica da ta logika ima nekog smisla kada se biraju zastupnici u Sabor, ali sada ne. Najbitnija stvar koju hrvatski birači trebaju shvatiti je da treba dati glas kandidatu koji je u oporbi. Naravno da time ne mislim na aktualnu saborsku oporbu, već na OPORBU saboru. Oporbu ovom Saboru kakvog danas imamo. Mislim na oporbu današnjoj politici, kriminalu, rastakanju osnovnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti – mislim na oporbu uništavanju Hrvatske. Na jednoj strani su dva kandidata, Tuđman i Jurčević koji znače okretanje stranice i obnovu zemlje a na drugoj svi ostali, politička mafija gdje su svi kandidati zapravo isti. Nije važno kako se zovu ili koju političku formaciju predstavljaju. Među njima nema ama baš nikakve razlike.

Pratim odgovore na pitanja o akademskoj šutnji. Nisam mogla vjerovati sama sebi. Hrvatska se nalazi na prekretnici – ili nastaviti stopama Mesića i uništiti sve što imamo, a što je koštalo krvi naših najboljih sinova, ili ugledati tračak svjetla na kraju tunela. A ti naši intelektualci i veliki znanstvenici (na sreću ne svi) na jednostavno pitanje tko je po njihovom mišljenju najkvalitetniji kandidat odgovaraju: “Ni jedan”. Valjda zbog toga jer smatraju sebe uzor-kandidatom i svatko tko nije njihov klon ne može odgovarati. Hrvatska MORA izabrati novog predsjednika. Ta neodlučnost, ziheraštvo, neopredjeljenost, u ovom trenutku ne koristi Hrvatskoj. To je poziv da se ne izađe na glasovanje a znamo čemu to vodi. Ljevica izlazi na izbore kao vojska. Niti jedan njihov glas ne će nedostajati. Zar je tako teško tim vrlim znanstvenicima pogledati koje su kompetencije Predsjednika države a koja su područja gdje on može djelovati samo kao savjetodavac te prema tim parametrima pošteno reći hrvatskim biračima što misle – koji je najbolji kandidat. Drugi povod je pismo Slobodana Langa koje mi je nedavno ponovno došlo do ruku a u kojem analizira predsjedničke kandidate i s jasnoćom i logikom koja mu je svojstvena iznosi njihove karakteristike. Njegov izbor i preporuka hrvatskim biračima su dva jedina stvarno kvalitetna kandidata Tuđman i Jurčević. Potpuno se slažem s Langom u njegovim procjenama. Ostaje samo dodati da vrijeme za Jurčevića tek treba doći. Nadajmo se što prije. Danas nam je potreban Tuđman ne samo zbog njegovih osobnih vrijednosti kao čovjeka i snage njegovih ideja već i zbog velikog iskustva koje je stekao u međunarodnoj politici u vrijeme stvaranja hrvatske države te poznavanja zakulisnih i prljavih igara svjetskih moćnika koji i dalje, zahvaljujući našoj političkoj mafiji uništavaju Hrvatsku. Nadam se da će i Jurčević razumjeti tu činjenicu. Tuđman je u ovom trenutku naša šansa da Hrvatska dobije predsjednika kakvog zaslužuje i ne smijemo ju propustiti. Situacija u kojoj se nalazi zemlja ne dozvoljava nam taj luksuz.

Maja Snajder

Sjećanje na pismo prvopričesnice generalu Gotovini

2009-12-11T18:17:00.004+05:00

Da se još jednom prisjetimo pisma prvopričesnice hrvatskom generalu i haškom uzniku Anti Gotovini pred Božić prošle godine
na ovoj vez i

Franjo Tudjman - prvi predsjednik obnovljene hrvatske srednjevjekovne suverenosti

2009-12-11T05:13:00.003+05:00

Dr. Franjo Tuđman i hrvatske domoljubne snage su uz Božji blagoslov uspjeli obnoviti srednjevjekovnu hrvatsku državnost, obraniti u nametnutom ratu kroz srpsku fašističku agresiju (Crnu Goru ne zaboraviti) i na veliko čuđenje svjetskih centara moći i tajnih službi, ne samo stvoriti vojsku za obranu države i uspostavu vojne ravnoteže nakon nametanja embarga na uvoz oružja napadnutim zemljama (dobra osnova za tužbu protiv UN-a i EU-a da u Hrvatskoj postoji i jedan političar koji želi dobro Hrvatskoj) već i tako uvjerljivo i nadmoćno pobijediti, otpuhati drskog, napuhanog i arogantnog (po Velikoj Britaniji i Francuskoj nepobjedivog i odlično organiziranog srpskog agresora) velikosrpskog agresora kroz Bljesak i Oluju.

Vodja hrvatskog naroda u olujnim vremenima po Božjem blagoslovu

Ovaj cijeli period 1991. – 1995. je bio jedno veliko čudo najprije Božje i svih hrvatskih branitelja, Tudjmana i domoljubnih snaga. Posebno, kada se vidi danas koliko posrbice (Jugoslaveni, srbofili, HHO, udbaši i co.) još uvijek imaju utjecaja u hrvatskim političkim, medijskim, ekonomskim, kulturnim strukturama. Najbolji primjer je i HTV gdje se dočekuju Velikosrbi bez riječi isprike hrvatskom gledateljstvu da za svoj novac mora gledati one, koji su bodrili velikosrpske koljace (Tijanić, Karić itd.) a po Galiću će uskoro i Brena ponovno na YU-HTV.

Dr. Tudjman je sa svojim narodom i uz Božji blagoslov napravio nemoguće i oslobodio Hrvatsku, a u BiH prisilio do nogu potučene Velikosrbe na potpisivanje mira inače bi HV i HVO za dva dana bili na povijesnoj hrvatskoj granici, Drini.

Dr. Tudjman je puno veći političar od izdajnika J. B. Tita - najveći političar 20. st.

Po ostvarenom i po nepovoljnoj konstelaciji snaga Tudjman ide u red najboljih političara u ovom stoljeću, mislim da nijedan političar nije imao ovako nemoguću situaciju i da je napravio tako puno. Jedini problem koji baca sjenu na ove ogromne uspjehe je hrvatska diplomatska i medijska naivnost i neulazak u vojno već oslobodjenu Banja Luku (Srbi su bili u onom, što najbolje znaju, kada Hrvati imaju bar pračku - bežaniji iliti poznata srpska defanzivna taktika, kada nisu civili u pitanju već hrvatski bojovnici).

Hrvatska je morala ići do kraja u BiH jer inače hrvatska granica nije geostrateški sigurna. Ali ovo se ne može Tudjmanu samom zamjeriti, da je uopće vodio naciju u suverenost, obranio i pobijedio sam protiv cijelog političkog svijeta i vladara zemaljskom silom, oslobodio Hrvatsku je velika i ogromna stvar, ali u BiH je Hrvatska lakomisleno i glupo prokockala kapital stečen krvavim vojnim pobjedama, što se nije smjelo dogoditi. Isto tako je dopušteno osnivanje antihrvatskih tobožnjih civilnih udruga, preoblačenje kaputa Titovih stupova drustva kao N. Pavića, Z. Puhovskog, J. Perkovića itd.

Tuđman nije imao diplomaciju, nije imao jednog Nikolu Pašića, naravno na hrvatskoj strani, nije imao jednog pametnog čovjeka koji bi diplomatski učinio ne maksimum, nego jedan najobičniji diplomatski minimum. Sada se nalazimo u nemogućoj situaciji, da je Hrvatska nakon pobjednika u BiH spala na ugrožene Hrvate u BiH koje nitko ne shvaća ozbiljno, a najmanje službeni Zagreb.

Tuđmanovo velebno djelo je stvaranje države - nadogradnja je pred nama

Hrvatska je propustila bolje kapitalizirati svoje vojne pobjede u BiH i to nam se sada vraća kao bumerang. Ja bih se usudio tvrditi da je i zato kriv utjecaj starih udbaša, posrbica i ostalih koji su se infiltirali u hrvatske vojne, špijunske i političke strukture (pogledaj slucaj J. Perković, ubojstvo M. Baresića, premlaćivanje branitelja Vukovara Jastreba itd.). Kada njima Englezi plate, nađu oni dobre razloge da HV ne uđe u Banja Luku i da Tuđmana u to uvjere. Ne vjerujem, da se nije moglo i moralo više ostvariti.

Nijedan narod ne poklanja tako krvavo stečeno kao Hrvati, nijedan narod nema politiku, koja je toliko protiv samog sebe uperena, naravno, ne protiv njih jer oni dobivaju lovu od stranih gazda da rasprodaju Hrvatsku, da unište HV itd. A mogli bi biti tako jaka i ponosna država. Tuđman je pokazao pravi put, ali nije mogao on sam sve. Da smo imali ove današnje političke glupane i egoistične veleizdajnike nikad ne bi bilo pobjede 1995., nikad se ne bi ništa radilo, što bi Hrvatskoj koristilo.

Kao sto su primili skandalozne optužnice protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha i pristali na akcijski plan na preostalu hrvatsku političku pamet, isto tako bi priznali SAO Krajinu radi ulaska u EU, priznali bi i velikosrpsku vojnu pobjedu, da se od njih tada to tražilo. Hrvatska ima sreću da je 1990. imala F. Tuđmana, a ne jednog sitnog šarmera i bivšeg udbaša Stipu Mesića ili jednog EU janjičara Ivu Sanadera i pobratima posrbicu Ivicu Račana.

Hvala ti Svevišnji na realizaciji suverenosti i da se opet vije hrvatska šahovnica diljem svijeta, gdje Hrvati žive i nastupaju pronoseći našu slavu kroz tvoj Blagoslov, kakav ima malo naroda.

Hvala ti na hrvatskom Mojsiji Franji Tuđmanu koji nas je izbavio iz velikosrpskog ropstva i političkih stranputica hrvatskih posrbica takozvanih Jugoslavena.

Tuđmanova veličina raste iz dana u dan kroz nesposobnost hrvatske aktualne politike

Franjo Tuđman je bio pravi čovjek, državnik i vizionar koji je volio svoj narod i svoju zemlju. Danas imamo samo sitne političke lopove, štakore i ulizice, koji znaju samo slušati, što im naši vjekovni neprijatelji kažu, nema tu mjesta za suverenost, hrvatski narod i poštivanje naše slavne povijesti. To je za njih mrak tuđmanizma a ne vide, da je narodu odavno pao mrak na oči i da ih nitko više ne shvaća ozbiljno osim medija koji kao i oni služe stranim interesima.

U okolnostima u kojima si stvarao državu bilo je puno zamki i puno mogućnosti da se pogriješi, bio si od strane nebeskih zaštitnika tako vođen da Hrvati budu svoji na svome i da pobijede sami protiv svih. Imao si svoj narod, najbolje ratnike i vjeru u Dobro, sve ono čega hrvatska politika više nema. Oni imaju EU, SiCG, četnike i antihrvatske udruge i medije, tj. sve za put u pakao. Nakon tvoje smrti se pokazalo koliko je nemoguće glupa i nesposobna hrvatska politika. S takvim Titovim kadrovima, udbašima, posrbicama i privatizatorima stvarati državu u ratu je bilo najveće političko čudo u 20. stoljeću. Dogodio se Blagoslov i ujedinjeni hrvatski narod kojega ni 3. armija u Europi i udružene četnicke snage, monoliti prosrpski lobi u EU i UN-u te embargo na uvoz oružja nisu uspjeli slomiti.

Pomolit ćemo se za Tebe, zahvaliti se Svevišnjem i zapaliti svijeću. Zahvalit ćemo ti što nisu uspjeli uništiti našu vjeru i nadu, nisu uspjeli ponovno ubiti Hrvatsku, gdje si i Ti u svojoj mladenačkoj zabludi sudjelovao, nije se ponovio toliko željeni Bleiburg od strane EU-a i međunarodne zajednice. Imao si veliko neustrašivo hrvatsko srce kojemu je strah bio nepoznat, ljubav prema Domovini motivacija i vjera u svoje nepobjedive hrvatske ratnike. Ti si u njih vjerovao, oni su to opravdali, zato smo po Blagoslovu Hrvati i pobjednici.

Otisao si od nas i usao u vječnost kao hrvatska politicka legenda.

Znam da ti nije lako gledati ove bijednike koji sada sjede u foteljama, koje ste im ti, ujedinjeni hrvatski globalni narod i branitelji omogućili.

Otišao si kao pobjednik i kreator hrvatskog političkog i vojnog čuda. Imao si veliko srce i nisi kaznio posrbice i komunjare, zato ti zahvaljuju detuđmanizacijom. Nisi bio krvožedan kao Tito da ih pošalješ na onaj svijet, što su oni napravili sa cijelom porobljenom državom Hrvatskom, nisi ih čak ni sudio, to ti je jedina mrlja na tvom velebnom djelu za hrvatsku državu i naciju.

Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si ljubio i kojoj si vratio ponos pobjednika, te što si omogućio da se zna za hrvatsko ime u svijetu. To ti hrvatski narod zaboraviti nece nikada. Što ti mi zahvaljujemo oni ti ne mogu oprostiti (EU, SiCG, Stipe Mesić, Velika Britanija itd.). Poštivanje Ustava je u današnjoj Hrvatskoj najveći vic. Čemu Ustav kada ima Brüssel, London (Hag) i Beograd (slučaj Jović).

Živi u vječnosti pobjednika, pobjednički hrvatski narod te neće zaboraviti, naprema tvojoj veličini i sjaju današnja hrvatska politika je tek samo EU-tanazirani mrak tj. plan B za Hrvate nakon četničkog noža i genocida.

Vječni pozdrav pobjedniku od pobjednika, tvojih Hrvata. Čekamo novog pobjednika da Hrvatskoj osvane novi dan hrvatske politike i hrvatskog puta, političke neutralnosti, umjesto utapanja u novom ropstu novo stare EU-YU-integracije koja po hrvatskom Ustavu nije moguća.

Tomislav Kralj

Bože, čuvaj Hrvatsku!

2009-10-31T03:05:00.004+05:00

Današnje narodonosno, da ne kažem političko stanje u Republici Hrvatskoj, ali i u cjelokupnom hrvatskom nacionalnom corpusu rasutom skoro po svim paralelama i meridijanima, dalo bi se opisati sa samo pet suvislih riječi - Nema tko povesti ovaj narod!? Nema ga tko izbaviti - iz dužničkog ropstva, iz bezakonja, nevladavine prava, gubitka nacionalnog ponosa, europoklonstva, apatije i beznađa, da ne spominjem i siromaštva, nezaposlenosti, besperspektivnosti. Nema mu tko otvoriti vizije, otvoriti nove horizonte budućnosti. Nema tko uzeti u svoje ruke metlu i za svagda u njemu pomesti - sve ono što ne valja.
Zar je Narod poput vode koja teče tamo kamo joj se napravi kanal. Povijest nas uči da su se veliki događaji i reforme u životu nekog naroda događali upravo onda kad su se na njegovoj političkoj pozornici pojavile snažne ličnosti. Pogledajmo našu predsjedničku ponudu - ona je manje više proizišla iz postojećih političkih stranačkih i karijerističkih, eurofilskih, jugonostalgičarskih, različitih interesnih, pa i „kumovskih“ struktura. Kakve strukture takvi i kandidati! Niti traga o nekoj snažnoj ličnosti. Manje više samo protokolarac do protokolarca, karijerist do karijeriste.....! Kod većine čim progovore izbija na površinu činovnički mentalitet europoslušnika.

A pritom, gle, i veliki „znalci“? Jedan ne zna kad je započeo I. Svjetski rat, jedna misli da je u Sarajevu sudbonosne 1914. g ubijen neki austrijski car, jedan obilazi svoja imanja u uvjeravanju tv gledatelja da je sve to stekao pošteno i sposobnošću, a kojim „poštenjem i sposobnošću“ bi vodio i državu samo da mu narod ukaže povjerenje.

Drugima su puna usta antifašizma, kao da je Hrvatska bila i zauvijek ostala najveća fašistička zemlja u svijetu. Jedan obilazi europske metropole, kao svijet ga hoće, pa htjet će ga i njegov narod jer on će ako se odluči na kandidaturu zasigurno i pobijediti. Jedan angažira Obamine izborne savjetnike, kao da oni imaju ikakvog pojma o Hrvatskoj. Jednima su puna usta Europe i položaja Hrvatske u tom europskom „raju“, i da druge budalaštine kandidata koji se nude da bi vodili ovaj narod i ne spominjemo, a njih par nacionalno orijentiranih, nemaju šanse niti da primirišu velike tv ekrane, pa široki slojevi naroda ne mogu ni znati što zapravo zagovaraju i ako zagovaraju što li uopće i oni nude?

Otkud brojnim među njima moralna i ljudska hrabrost da se s takvim „znanjem“ nude za vođe naroda? Nije ovo kazališna predstava ili kviz – Tko želi biti milijunaš? Hrvatski narod je uz sve svoje veliko neobrazovanje, istovremeno i visoko intelektualni narod s mnoštvom vrlo sposobnih, jakih intelektualaca i poštenih ljudi, pravih erudita, kako onih u Domovini, a možda još i više u Dijaspori, koji su uspjeli i u znanstvenom i u poslovnom velikom svijetu i uživaju i stručni i ljudski ugled na sve strane. I među njima ima zasigurno više vrlo kvalitetnih ljudi po znanju i sposobnosti za tu funkciju, ima jakih intelektualaca, ljudi velikog kapaciteta, ali nemaju kapital ili „organizirano zaleđe“ koji bi im pomogao da se kandidiraju.

Pogledajmo na primjer - Tibetanski narod koji je, nažalost, kao mali narod na ogromnom prostoru, zbog brojčano prenaseljenog naroda u susjedstvu, izgubio svoju slobodu. Kako oni biraju svoga vođu? Ne iz redova onih koji mu se sami nude ili iz redova onih koje mu nude političke i interesne strukture, ne iz redova karijerista. Oni sami traže među narodom svoga vođu, svoga duhovnog i narodnog Dalaj Lamu. I mislim da nikada do sada u tome nisu pogriješili.

Gdje su našim kandidatima programi? Jedva da ga ima iti jedan jedini i u najmanjim tragovima, pa ću im zato postaviti nekoliko pitanja;

Tko će od njih objediniti dva podjednako velika hrvatska nacionalna corpusa; narod u domovini i iseljenu Hrvatsku – u jedan duh i u jedno tijelo. Tko će spojiti njihove energije u zajedničku sinergiju radi političkog, gospodarskog, kulturnog i svakog drugog obostranog interesa i napretka?

Tko će slomiti ideološke razlike koje naš narod sve više dijele po povijesnim, političkim i drugim razdjelnicama? Tko će iz političkog života ukloniti komunistički mentalitet, koji gotovo više nigdje u Europi u tolikoj mjeri nije prisutan kao u Hrvatskoj? Treba ukloniti svaki lijevi, jugonostalgičarski, ali jednako tako i svaki desni s natruhama neprihvatljivih preživjelih ideologija.

Tko će među njima zaoriti glasom Istine jednako za Jasenovac tako i za Bleiburg, da jednom zauvijek s leđa skinemo to pvijesno breme i okrenemo se budućnosti.

Tko će od njih nagaziti nogom na glavu kriminalne hobotnice koja je već posvuda pustila svoje krakove u kriminalno podzemlje i nadzemlje.

Tko će od njih staviti pod državnu kontrolu ogromnu mrežu kojekakvih menadžera koji su se oteli iz ruku vlasti i njene kontrole i koji harače i iznutra bezobzirno uništavaju cjelokupno naše gospodarstvo.

Tko će od kandidata uvesti u državu i u sve njene strukture – rad, red i odgovornost?

Tko će od njih zaštiti hrvatski nacionalni corpus u susjednoj BiH, koji je doveden u vrlo teško i dalje nepodnošljivo stanje?

Tko će od njih zaštititi Domovinski rat od daljnje sulude kriminalizacije i progona kako na međunarodnom sudu, tako još gore na domaćim sudovima?

Tko će od njih stati pred radništvo i reći – dosta je vašeg izrabljivanja i vaše radne nesigurnosti, mi želimo socijalnu i pravednu Hrvatsku za sve njene građane. Rad treba postati izvor blagostanja, a ne sama pozicija bilo gospodarska ili ona politička?

Tko će od njih stati pred lice nacije i reći – mi smo jedan od najstarijih naroda u Europi i ni pod kakvu cijenu ne smijemo dopustiti izumiranje svog naroda. Učinit ćemo sve da pokrenemo natalitet, a ponajprije kroz zaštitu žene, majke i trudnice?

Tko će od njih stati pred branitelje, a da ga braniteljska struktura u ogromnoj većini dragovoljno prihvati kao svog vrhovnog zapovijednika u miru i u koga će imati neograničeno povjerenje?

Tko će od njih biti koji će viknuti – Za mnom! U obranu naše Hrvatske i hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo na bojnom, već i na političkom, gospodarskom, kulturnom, sportskom, znanstvenom, pravosudnom, prosvjetnom i svakom drugom polju i sl.?

Tko će od njih, po svojim kvalitetama i po svome svjetonazoru, te po životnoj filozofiji od cjelokupnog nacionalnog corpusa u Domovini i iseljeništvu biti prihvaćen kao Predsjednik svih državljana RH i kao predsjednih svih Hrvata na nivou svijeta?

Tko će od njih konačno na ravnopravnoj nozi pregovarati s Europom i njenim birokratskim strukturama, a da se više ne ponižava Hrvatsku i njen cjelokupni narod?

Tko će od njih dovesti u red sredstva priopćavanja kojima su Domovina i njene vrijednosti – zadnja rupa na svirali. Zar ljudi koji bi bili samo protokolarni predsjednici?

Tko će od njih pokrenuti svekoliku reformu države i njenih struktura, a bez koje reforme našoj državi i njenom narodu nema budućnosti?

Tko će od njih ponovno uspostavit hrvatsko nacionalno bankarstvo?

Tko od njih može postatii otac svenacionalnog jedinstva, cjelokupnog nacionalnog corpusa pa ma gdje se njegovi pojedini dijelovi nalazili, i o svima jednako voditi brigu?

Tko će među njima biti čovjek koji će biti odraz stremljenja svog naroda, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i njegovu budućnost, a to može samo čovjek ako dolazi iz duše naroda?

I da dalje ne duljim – Tko će od njih učiniti da Hrvatska vlada sama nad sobom - radom, redom, istinom, pravdom, poštenjem, čovjekoljubljem i domoljubljem?

Zar to sve može učiniti netko od onih koji se odreda nude samo za predsjednika protokolarnog tipa?!

Mile Prpa

Hrvati ne smiju imati svoju politiku!

2009-10-23T16:45:00.001+05:00

Vrlo je znakovit položaj hrvatskog naroda na ovom prostoru.Političke prilike u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas 2009.godine veoma su znakovite. Prvih deset godina kad je na čelu države bio Franjo Tuđman uklapalo se u hrvatske nacionalne interese. Zapravo politika je vođena kako to većina Hrvata hoće. U prvom redu Hrvatska je trebala biti moderna Evropska država koja će se uklapati u sadašnju Evropu po načelu pravednosti. To znači da europski političari neće tajno ni javno pritiskati hrvatske političare u smislu da ovi postanu njima potpuno podložni , te da vode politiku evropskih uglavnom liberalnih krugova. To nije bilo moguće u vrijeme vladavine Franje Tuđmana jer je on tražio da Hrvat sam odlučiva o svoj sudbini ( govorio je: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu“). To se naravno nije svidjelo većini europskih političara posebno onih lijeve orjetancije. Tu je držim bila i najveća opstrukcija predsjednika Tuđmana od strane evropskih političkih krugova. Najbolja potvrda ovoj tezi je da nitko od evropskih državnika nije mu došao na sahranu. To je bila jedna velika pljuska evropske politike hrvatskoj nezavisnosti. Krajnje je smiješno i tužno istovremeno da evropski političari dolaze na pogreb srbijanskog premijera, a Srbija je agresor na većinu država nastalih raspadom Jugoslavije. Na taj način evropska politika sama sebi skače u stomak i ne može biti ogledalo malim državama. To bi trebala biti. Ni rata na Balkanu ne bilo da ga svjetske sile nisu dopustile. To se najbolje može ilustrirati sljedećim primjerom. Vijeće sigurnosti UN uvelo je 1991. godine „Embargo na uvoz oružja na prostor država bivše Jugoslavije“. Kako je agresor država Srbija i Jugoslavenska narodna armija u kojoj su ostali samo Srbi i malo Makedonaca i Crnogoraca bila naoružana do zuba ništa se nije poduzelo da se razoruža ta velika sila. Ako je svjetskoj politici bilo nemoguće razoružati tu vojsku koja je pošla na osvajanje jugoslavenskih republika, zašto su uveli zabranu uvoza oružja za Hrvatsku i BiH. Koje su bile predhodno razoružane od strane te JNA. Uvođenjem Embarga na uvoz oružja svjetska se politika priklonila agresoru Srbiji i njezinoj vojsci i kazala im eto mi smo Hrvatima zabranili da se naoružavaju, a vi sad udarite po njima. Tako su oni oprali svoj prljavi obraz. Nisu se kažu miješali u rat na Balkanu, a zapravo su ga svojim Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN podržavali. Toj i takvoj svjetkoj politici odupirao se predsjednik Tuđman, pa je zato bio do krajnih granica omalovažavan od svjetskih državnika. Međutim on je ostao popularan u svome hrvatskom narodu koji ga je do zadnjega dana života slavio i veličao. Postoje u Hrvatskoj krugovi koji šire dezinformacije o prvom hrvatskom predsjedniku, jer su sluge okupatora hrvatskog imena. Oni koji govore da je zajedno sa Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu. Postavlja se pitanje da li bez pristanka međunarodne zajednice (SAD, Velika Britanija, Francuska i Rusija) je moguće podjeliti i jedan kvadrat bilo čije zemlje. Jasno je da nije moguće. Zato su floskule koje ti izmišljatelji pokušavaju podvaliti Tuđmanu su obične udbaške smicalice koje su karakteristika smicateljima koji ih iznose. Naravno da su najglasniji takvozvani Hrvati koji se dodvoravaju svojim oponentima iz Europe i svijeta, a koji Hrvatsku gledaju kao malu fašističku tvorevinu, iako su svjesni da to nije točno, ali za trnutnu politiku može se upotrijebiti i obični pjevač da se pokaže fašistoidnost naroda u kojem su sve ustaše pobili partizani. Međutim ova opstrukcija dobro dođe da se Hrvatsku slomi do kraja, da bude kao i do sada žrtveno janje cjelog Balkanskog poluotoka. Iako dr Ivo Sanader nije izrjekom rekao koji je glavni razlog njegove ostavke, iz ovog gore navedenog lako je zaključiti. Hrvati ne smiju imati svoju politiku. Njihova politika mora biti ona koju će zagovarati interesi evropskih država (prije nabrojene).

Bez obzira što o tome Hrvati mislili. Hrvati su i do sada bili talac te evropske politike i biti će i ubuduće. Naravno da će ta politika u Hrvatskoj naći uvijek one ulizice i hoštaplere koji će gurati Hrvatsku tamo di joj nije mjesto. Pronalaziti fašiste, ustaše kad zatreba evropskim političkim mentorima i od čestitih Hrvata praviti nakaradne stvorove za potrebe takve mašinerije. Nadati se uz Božju pomoć da naš hrvatski narod prođe i tu kalvariju koja znade biti podmuklija od rata. Jer u ratu se vidi gdje padaju granate i od koga, dok je u politici to često pokriveno folijom prepredenih političara.

Ante Milić

Međunarodna hajka na hrvatskog domoljuba Marka Perkovića

2009-09-09T18:19:00.001+05:00

O toj temi više pročitajte na ovom linku

Križ skida mržnja, a ljubav ga postavlja

2009-08-27T20:51:00.003+05:00

IN HOC SIGNO VINCES!

Godine 312 pred samu bitku kod Mulvijeva mosta, rimskom Caru
Konstantinu, prema legendi, ukazao se križ s natpisom - In hoc signo
vinces! (U ovom znaku pobjeđuješ). Car je odmah naredio da svi vojnici
na svoje štitove stave znak križa. U tom znaku je hametice porazio
vojsku uzurpatora Maxencia. To je bio uvod u Milanski edikt kojim je
po prvi put kršćanstvo izjednačeno sa drugim religijama u Rimskom
Carstvu, ili jasnije kazano - kršćanstvo dobilo slobodu javnog
djelovanja. U svakom slučaju riječ je o jednom od prijelomnih
trenutaka u povijesti kršćanstva. Od tog momenta križ je pobjedonosno
postao javni znak i simbol koji predstavlja misterij Krista.

Križ nikako nije ideološki znak ili simbol, on je mnogo, mnogo više -
križ je simbol misterija žrtvovanja za ljubav čovjeka, misterij
Krista. Političke simbole na javna mjesta postavljaju političke
pristaše, a skidaju ih politički protivnici. Sa križem je situacija
posve drugačija. Križ postavlja Ljubav, a skida ga Mržnja - želi ga
Dobro, a ruši ga Zlo. A Ljubav i Mržnja, te Dobro i Zlo su generalne i
vječne kategorije i nemaju ništa zajedničko s nekim političkim
pokretom ili ideološkom usmjerenošću. Kao što su dan i noć vječni i
nemaju nikakve veze sa politikom.

Ako se sa najvišeg državnog mjesta poziva na izbacivanje križeva iz
javnih prostora, to pokazuje da u toj državi do kraja ne vlada
sloboda, prvenstveno ne ona vjerska i da to državno uređenje nije do
kraja sačinjeno po mjeri 95% kršćanskog stanovništva u slučaju
Hrvatske, koje prihvaća križ i po njemu pokušava živjeti.

Jednako tako, ako ne još i gore, bila bi naredba vlasti da se križevi
postave u sve javne prostore, institucije vlasti i slično. Križ
simbolizira misterij žrtve za ljubav čovjeka, zato se križu ne može
naređivati gdje će biti postavljen, jer njega postavlja Ljubav, a
skida ga Mržnja.

Iz jednostavnog razloga što Križ nije moguće pobijediti. To nije
uspjelo brojnim diktatorima i zločincima poput Dioklecijana, Napoleona,
Lenjina, Staljina, Broza, kao ni Narodnoj (komunističkoj) fronti
Španjolske kada su javno organizirali streljanje križeva i raspela po
gradskim trgovima, i sl. Skoro dvije tisuće godina postojanja Križa,
svakome, iti malo razumnom čovjeku pokazuje - da Križ nije moguće
pobijediti.

Zato svaki napad na Križ je sulud jer je to napad na Ljubav, koju
ljudi nose u svojim srcima. Ljubav se može pobijediti samo još većom
ljubavlju, a nikako nasiljem i mržnjom. Svaka politika, osim politike
Dobra je pred Križem nemoćna. A Krist je najveća Ljubav koja je do
sada u povijesti poznata. Mrze ga i ne prihvaćaju oni koji ga nisu
upoznali, ili se nisu potrudili upoznati ga.

Zato oni koji javno pozivaju na izbacivanje križeva iz javnih
prostora, gdje nisu ni unešeni po nečijoj naredbi, a najmanje po
naredbi vlasti, pokazuje da takva osoba u sebi samoj nema izgrađene
duhovne vrijednosti, i da zapravo ne zna i sama što govori, a još
manje što u javnosti znače njezine nebulozne izjave o križu. To
posebno bolno osjeća cijela Hrvatska iz dva razloga. Prvi je svakako
što je Katolička crkva u Hrvata, neusporedivo najzaslužija za kakav
takav opstanak ovog naroda na njegovome tlu, a druga je što su naši
branitelji u Domovinskom ratu nosili krunice s križem oko svojih
vratova - i sada njihov vrhovni zapovijednik u miru naređuje da se
križevi izbace iz javnih prostora.

Za nešto više od dvadesetak godina, točnije 2033.g napunit će se ravno
dvije tisuće godina od razapinjanja Krista na križ na Golgoti. I
dogodit će se da će te godine po čitavom svijetu na brdima i
uzvisinama biti postavljeno na tisuće križeva i to vrlo velikih. Kao
što su jednako tako i brojni križevi postavljeni i 1933. g.

In hoc signo vinces - i ti naša Hrvatska! I zato ti je krajnji čas da
na ovim predstojećim predsjedničkim izborima izabereš kršćanskog
vladara, da se vratiš tradiciji hrvatske srednovjekovne države, kada
su naši odreda časni kneževi i kraljevi isticali da su - katolički
vladari. A jednako tako kasnije i naši časni banovi. I na kraj pameti
im nije padalo da naređuju izbacivanje križeva, već su stalno isticali
da se bore - za krst časni i slobodu zlatu!
Mile Prpa

Homilija biskupa dr.Ratka Perića na blajburškom polju

2009-05-17T02:24:00.002+05:00

Na blajburškom polju pred oko 20 tisuća hodočasnika iz svih hrvatskih pokrajina i Bosne i Hercegovine , cijelog svijeta od Amerike do Australije okupilo se u austrijskom mjestu Blajburgu gdje je krajem Drugog svijetskog rata počela agonija hrvatskih sinova i kćeri kad su engleske postrojbe zaustavile kolone hrvatskog naroda koji je bježao pred partizanskim divljacima, vratile ih njima u ralje i tako je počeo krvavi Križni put hrvatskog naroda. Ovogodišnju svetu misu zadušnicu svim žrtvama Križnog puta predvodio je mons.dr. Ratko Perić, mostarsko - duvanjski biskup uz koncelebraciju brojnih svećenika pristiglih na ovu komemoraciju. Sa strane ovog članka nalazi se link
propovijedi koju je izrekao preuzvišeni biskup.

Tko je jamio, jamio.....

2009-03-03T01:44:00.000+05:00

„Vidjet ćete kako naši kradu. Svatko nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima. Navalit će na nas velike ptice grabljivice. Kako tada nas spasiti od nas?“

Bruno Bušić, 1975.

Prilikom ulaska na Općinski sud u Zagrebu umirovljeni hrvatski general Ljubo Česić Rojs je okupljenim novinarima podijelio knjigu "Tko je jamio, jamio"

17.11.2008.
http://www.javno.com/hr/hrvatska/clanak.php

Tko je jamio, jamio...
osamljen ne bje
Nije se posramio,
ćuzu ne vidje.

Jer vazda u ćuzi
čame gologuzi -
bijedni siromasi,
nek' Višnji ih spasi.

Po starom običaju
ćuze su za raju...
jok za "velikaše" -
što puk opljačkaše.

Tko je jamio, jamio...
Bog ga j' odalamio.
Oni koj' ne jamljahu,
na se ruke stavljahu

Umjesto da potrpraše
slavne nam jamaše
koje Zakon štiti -
jer odani su... Titi!

Split, Caffe bar Nostradamus, 18.veljače A.D. 2009. u 10.14 sati

Petar Vulić

Preneseno iz Knjige gostiju Zagvozd

Deklaracija o osudi procesa kardinalu dr.Alojziju Stepincu

2009-02-16T02:31:00.001+05:00

Više o tome govori Vladimir Šeks na linku sa strane ove stranice.

Neka samo pričaju

2009-02-07T07:07:00.000+05:00

Poštovani predsjedniče Republike Hrvatske i pričat ćemo, nećemo šutjeti, jer je toga dosta bilo. Dosta nam je bila diskriminacija i zabrana govora u Jugoslaviji, sada smo u slobodnoj domovini, neki kažu i demokratskoj, pa ako je tako i mi ćemo progovoriti.
Dana 17.siječnja 2009. godine, u Zagrebu održan je skup obilježavanja 65. godišnjice osnutka 10. zagrebačkog korpusa Narodnooslobodilačke vojske. Na tom skupu okupili su se Jugo nostalgičari, možete govoriti što hoćete, no upravo to jeste.
Iako govorite da svatko mora poštovati Ustav Republike Hrvatske, vi ga prvi niste poštovali i prekršili ste ga otkrivanjem u Haagu državnih tajni. Prvo ga vi ne poštujete kada govorite da ste stavili temelje za slobodnu Hrvatsku. Gospodo, nakon Jugoslavije i takozvanog bratstva i jedinstva Hrvatska je vodila 5 godina teške bitke, krv je tekla u potocima, a nizala se žrtva za žrtvom. Ti ljudi krenuli su u boj za domovinu i granice koje su bile još prisutne za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Ako niste upoznati s povijesti, upravo se 1941. godine, dana 10. travnja u Zagrebu proglasila putem radio prijemnika Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Nakon mnogo godina, stoljeća i bitaka za slobodnom Hrvatskom, proglasio ju je Slavko Kvaternik. Vi to nikada nećete priznati, jer pišete svoju povijest, a onu istinu povijesnu omalovažavate i izmišljate laži o istoj. Na vašem skupu, ne samo ovom, nego svim ostalim skupovima gdje se skupljaju nostalgičari, vrlo je vjerojatno da se baš nalaze među vama zločinci koji su već 1945. svoje ruke okrvavili nedužnim stanovništvom, nevinim Hrvatima, majkama i djecom Hrvatske.

Očito da niste svjesni da današnje Hrvatske ne bi bilo bez pravih nacionalista, nacionalista kao onih i iz 1941. Upravo su ljudi koji su štovali tu ideologiju, koju vi nazivate zločinačkom i 1991. krenuli u boj za jedinu nam domovinu. Možda zaboravljate, ali u crnim odorama s ustaškim znakovljem, HOS-ovci i ostali vojnici bili su spremni dati svoj život ili su ga dali. Sjećate li se i danas brigada pod imenom "Jure Francetić" ili "Rafael Boban"? Te brigade nisu bile komunističke odnosno kako vi volite reći antifašističke, kakve su bile brigade, samo ime govori, a upravo su vojnici, naši vitezovi tih brigada stvorili ovu današnju Republiku Hrvatsku.

Hrvatski antifašisti na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom nisu spasili čast hrvatskoga naroda, oni su je okaljali već 1945. s najgorim, nakon rata nikada kažnjenim zločinom Bleiburgom. Možda je i bolje da ne nabrajamo ostale zločine koje su počinili Partizani nad nevinim stanovnicima.

Ako nijedan zločin nema opravdanja, kako to da vi vaše zločine uvijek opravdate i uvijek nađete opravdanje? Po čemu ste vi to zaslužili imati opravdanje za milijun žrtava koje je počinio antifašizam odnosno komunizam u Jugoslaviji? Za zločin iz osvete ne postoji opravdanje, jer danas ako mi ubijemo nekog starog Partizana za kojeg znamo da je radio zločine nad našim predcima ići ćemo u zatvor. Tko je od vaših kolega iz Partizana ikada vidio zatvor iza brave? Nitko. Naveli ste u govoru da su oni iz 1941. ubijali iz rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti. To su čiste laži vas komunista. Objasnite nam, zašto je u NDH postojala Srpska Pravoslavna Crkva, zašto je Poglavnik dr. Ante Pavelić prvi izgradio u Zagrebu džamiju? Zašto je postojala ona poznata izreka u NDH: "Brat je mio koje vjere bio." U NDH logorima stradali su samo politički protivnici koji su se borili protiv te domovine, a kada vam netko napadne domove i narod, valja se branit, zar ne? Ako govorimo o rasnim zakonima, postojali su i u NDH, no objasnite nam kako je trener boksačke reprezentacije u NDH upravo bio crnac Jimmy Lyggett?

I mi ćemo kao i vi ići korak dalje i reći da se pokret iz 1941. i pokret iz 1991. ne može usporedit s onim vašim koji je stvoren da sruši Hrvatsku domovinu i dođe na vlast masakrom nad Hrvatskim stanovništvom. Vi ste se borili pod trobojnicom s petokrakom, a mi smo se borili pod Hrvatskom trobojnicom i Hrvatskim grbom, istim onim koji se vijorio 1941., istim onim koji je u našim srcima bio i 1991. Povijest ne možemo mijenjat, tu ste gospodine Mesiću u pravu, no, ne možete ju ni lažirati kako vi i vaši drugovi to godinama činite.

I za kraj poručujemo vam da mi nećemo više dozvoljavat da trujete svojim lažima našu domovinu, nećemo dozvoliti da pljujete po prolivenoj mučeničkoj krvi našeg naroda. Pozdravljamo vas starim hrvatskim "pokličem" ponosnim i pravim domoljubnim Za Dom Spremni!

Hrvatski Nacionalisti

Zagreb, 17.01.2009.

Spomen na pokolj 1943.godine u Kaštelima i sjećanje na Bihać

2008-12-10T23:43:00.000+05:00

U prepunoj župnoj crkvi svetoga Jurja u Kaštel Sućurcu služenjem svete mise zadušnice nekoliko stotina mještana obilježilo je 65. godišnjicu savezničkog bombardiranja Sućurca i stare mjesne župne crkve. Podsjetimo, 5. prosinca 1943. godine u poslijepodnevnim satima, u 15.05 sati za vrijeme trajanja službe svete riječi pod naletom savezničkih bombi poginulo je oko stotinu mješana, skupa sa svećenikom don Antom Rubignonijem.

Svečano misno slavlje predvodio je don Emanuel Petrov, koji je tijekom misnog slavlja pročitao imena svih poginulih, ali se i prijestio prilika i događanja iz ondašnjeg ratnog vremena, pri čemu je upozorio kako se takva tragedija nikada ne smije zaboraviti.

Po završetku svete mise i zajedničke molitve kolona vjernika je s upaljenim svijećama krenula rivom prema zvoniku nekadašnje župne crkve, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće i to od strane čelnih ljudi grada Kaštela predvođenih gradonačelnikom Ivanom Udovičićem, predstavnika Mjesnog odbora, predstavnika DVD-a Mladost iz Kaštel Sućurca te predstavnika mnogobrojnih gradskih udruga.
Pokoj vječni nevinim hrvatskim žrtvama koji su poginuli pod naletom britanskih zračnih snaga ( british air forces) pod izlikom da gađaju komandu i veze njemačke vojske.
Takvih je " savezničkih krvavih napada bilo mnogo po hrvatskoj obali , Savi i Dunavu.
Na isti način na Uskrs 1944 godine british air forces granatirali su Bihać i sravnili sa zemljom katedralnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog za vrijeme mise.Svi vjernici su poginuli, žene , djeca,starci i sl.
Nitko se nikada za to nije ispričao niti postoji spomen obilježje da se to dogodilo osim u župnim knjigama.
I danas možete vidjeti oštećeni zvonik nekad prekrasne i velike crkve koja je sravnjena i ispred nje se okupljaju mladi i zaljubljeni.
Crkva se nalazila u centru Bihaća uz samu rijeku Unu.
Pored nje je podignuta nova crkva Sv.Antuna Padovanskog.
To treba vidjeti i pomoliti se za nevine hrvatske katoličke žrtve.

09.12.2008. |

Ima li u predsjednika Mesića gena velikog Maršala

2008-12-08T17:16:00.002+05:00

Mislim, samo sam htio reći da neko stvarno ustaštvo ne postoji u Hrvatskoj, simboli ustaštva koji se pojavljuju nikako ne mogu biti rehabilitacija ustaštva.. stvarna rehabilitacija se očituje kroz stvarno djelovanje i program stranaka, udruga itd., osobni stavovi su druga priča, nikako rehabilitacija ustaštva!

U Srbiji recimo fašistička stranka je legitimna politička opcija, o stanju u Italiji da i ne govorimo, NJemačkoj, Poljskoj, Češkoj također.. nacističkih i fašističkih simbola ima svuda po svijetu.. a stvarno djelovanje tih opcija u Hrvatskoj je doslovno nepostojeće, pogotovo uspoređujući se sa ostalim zemljama; tako da.. upravo tako; stvorimo neprijatelja da bi mogli vladati.. na tom neprijatelju Mesić je izgradio cijeli svoj ugled, bez njega ne bi ni postojao zato svakom prilikom i potencira neke ideološke krize sa naglaskom na ustaštvo.. mislim.. jedna predsjednička institucija da komentira klinca sa fašističkom kapom.. njemačka premijerka ne bi se skidala sa TV-a kada bi činila isto!

Svo to Mesićevo ljevičarenje svodi se na izjave ovakvog tipa: „Moramo se usprotiviti svakoj relativizaciji ili čak negiranju nacifašističkih, odnosno ustaških zločina, svakom pokušaju da se komunizam, kao ideja, izjednači sa fašizmom, pa se pod firmom zločinačkih ideologija, u istom dahu, osude i odbace. To smo dužni onima kojima odajemo počast, svima onima koji su dali živote u antifašističkoj borbi, svim žrtvama fašizma, svima kojima smo zahvalni što je antifašizam ugrađen u temelje Hrvatske”, ili: „U Jasenovcu nitko od ubijenih nije bio kriv dok su u Bleiburgu mnogi od ubijenih krivi za stradale u Jasenovcu”,.

Svakom je iole bolje upućenom građaninu Hrvatske danas jasno gdje koji vjetar puše. Ipak je smiješno poistovjećivanje njemačkih, talijanskih i drugih fašista sa hrvatskim mladićima koji kao i Thompson 1991. godine odlučni da obrane jedinu zemlju Hrvata na svijetu spremno uzviknuše „ZA DOM SPREMNI“ ! Spremni smo braniti i svoje živote dati za jedinu Domovinu, djedovinu i pradjedovinu velikih hrvatskih banova i kraljeva. I kad tako odlučno htjedosmo je braniti nađoše se smutljivci u našem narodu koji htjedoše i dalje biti sluge velikosrbijanske bratije, pa im ništa nevalja u zemlji Hrvatskoj. Traže nazad diktaturu i da mogu privoditi i zatvarati mladiće koji pjevaju : „Ja sam Hrvat nisam komunista, jer virujem u Isusa Krista“ (šest mjeseci zatvora , sa teškim radom)

- Rodi, majko, još jednoga brata,

Da nam čuva koljevku Hrvata

Oj, Hrvati , ne bojte se rana

Nema smrti do sudnjega dana!

Evo braće, evo mitraljeza ,

Nema lanca koji bi ih veza.

Puška puca, parabola laje,

Ustaša se nikom ne predaje !

Iz Imotskog zlatno pero piše:

-Mi Hrvati, ne bojmo se više!

Sjajna zvijezdo iznad Metkovića

Pozdravi mi Antu Pavelića !

Ja ustaša Grge Prgometa,

Iđen kući niko mi ne smeta.

Sveti Ante, ajmo u ustaše,

Vratit ćemo što je bilo naše !

Oj, gavrane, otpala ti krila-

Što si mrtva domobrana dira !

Niti groba niti spomenika,

Di je moja poginula dika !

Mariboru kada dođem blizu,

Suze same niz obraze klizu.

Mariborska poljano zelena,

Hrvatskom si krvlju natopljena.

Hrvatska se zastava razvila,

I je dosta u potaji bila.

Oj, Hrvati, lipo vam je ime.

Možete se ponositi njime.

Ja sam vojnik Ante Pavelića,

Sedma bojna Maksa Luburića.

U Madridu grobnica od zlata,

Tu počiva vođa od Hrvata.

Sedam braće sedam stričevića,

Služe vojsku Ante Pavelića.

Cvitaj, ružo na Radića grobu,

Hrvati te zalivati mogu !

Tko danas razuman može regularnu hrvatsku vojsku koja je branila svoju hrvatsku državu uspoređivati sa šumskim pripuzima koji su zgrabili vlast 1945.godine i pobili pola milijuna Hrvata i njihovih obitelji. Prozivajući se nekakvim antifašistima uradili su neviđene zločine nad hrvatskim narodom. Tako su se krvnici kroz povijest uvijek maskirali i pravili janjci, ali zapravo bila je janječa koža, a ispod nje vuk.

Kada je Hrvatsku trebalo sedamdesetih godina prošlog stoljeća značajnim infrastukturnim objektima izgraditi i zaustaviti iseljavanje u zapadnoeuropske zemlje i svijet. Veliki je Maršal zabranio graditi autocestu Zagreb – Split. Smjenio hrvatsko rukovodstvo koje je imalo vizije napretka Hrvatske. Hrvati su opet bačeni na koljena,

A njemu se moralo klicati KAO VELIKOM VOĐI !

I kad je pao berlinski zid, sloboda za mnoge europske narode došla na vrata, VELIKA BRAĆA nama zalupiše vratima ! „E za vas nema slobode“!!!

Kao što su naši stari gangali: „Mariboru kada dođem blizu, suze same niz obraze klizu“,

Tako i ja danas : „ Vukovaru kada dođem blizu, suze same niz obraze klizu“.

Sudbino jedine moje Hrvatske, nemoj biti više tako okrutna. Izdigni iz svoga gnjezda dostojne sinove i posadi vječnu klicu hrvatsku. Da uz Božju pomoć podarimo rodu Hrvata, domovinu koju su pređi naši vazda nosili u svojim srcima. Da kako Ante Pavelić 1942.godine u Hrvatskom saboru kaže: Iznad ovog hrvatskog doma jedini gospodar bude Bog !

Pismo prvopričesnice generalu Gotovini

2008-11-18T19:04:00.004+05:00

Imam 10 godina i učenica sam trećeg razreda osnovne škole.Ono što me nagnalo da pišem je događaj ovih dana u našem kraju, a kojem sam i sama svjedok. Naš župnik Don Tomislav nam je dao zadatak da napišemo čestitku za Božić generalu Anti Gotovini u Haag. On je zatvoren u Haagu ali ja ne znam tačno zašto. Svi kažu da je zapovijedao našom hrvatskom vojskom u kojoj je u to vrijeme bio i moj tata. Mnogi su napali župnika zašto nam je to naredio, jer da nas neće pričestiti ako ne napišemo. Pisale su o tome i novine, a bilo je i na televiziji. Baš mi je drago što je sve to bilo na televiziji. Ona žena što je tamo bila prikazana je naša susjeda i ona kaže da joj je Don Tomislav simpatičan. Moja mama isto to kaže, ali ona nije bila na televiziji, a ja bi voljela da sam je vidjela na TV. Meni nije jasno zašto su svi tako protiv Don Tomislava ja neznam da li to treba pisati ili ne, ali kad svećenik kaže onda mislim da treba čestitati Božić genaralu Anti Gotovini. Tata nije imao vremena da mi nešto više kaže o tome, ali me uputio na djeda. Djed mi počme pričati.

Moje djete jasno mi je da ti o ratu neznaš, ali bi o tome trebale biti napisane vaše knjige, možda i jesu u višim razredima da se u povijesti i zemljopisu o tome uči, ja to neznam. Međutim ja ću ti reći ukratko slijedeće. Kad je devedesetih godina prošlog stoljeća počeo rat na ovom našem prostoru, kad su nas Srbi i JNA napali Ante Gotovina je bio u Francuskoj vojsci. Dragovoljno je došao u našu Hrvatsku gdje je po nalogu predsjednika Tuđmana ustrojio sa drugim časnicima i genaralima Hrvatsku vojsku, koja treba obraniti naše krajeve od neprijatelja. Mogao je dušo moja ostati u Francuskoj i dobivati lijepu plaću, i kazati „ vi u Hrvatskoj branite se kako znate“. Međutim, u njemu je prevladala ljubav za rodnom grudom koju su neprijatelji htjeli ratom zauzeti i izbrisati ime Hrvatsko za sva vremena. Svi časnici Hrvatske vojske koji su bili potčinjeni genaralu Gotovini kažu da im nikad nije naredio da naprave bilo kakav propust sa ratnim zarobljenicima, da se vladaju po uredbi Ženevske konvencije, a koja regulira ponašanje vojske i vojnika u ratu. Dovodio je čak nadbiskupa da vojnicima i časnicima drži predavanje što sa katoličkog gledišta znači rat i kako se u ratu treba vojnik ponašati posebno prema zarobljenim vojnicima i civilima.Hrvatski vojnik nikad nije bio osvajač tuđe zemlje, a drugi su naše otimali, kao i u ovom Domovinskom ratu.Zato se u našem narodu razvijao osjećaj za pravdu, na zasadama rimokatoličke vjere. Blažena Djevica Marija majka Sina Božjeg Isusa Krista koju mi častimo kao Kraljica Hrvata uvijek nam je bila na pomoći.Naši vojnici su nosili krunicu oko vrata u ovom ratu uzdajući se u pomoć Majke Božje da ih ostavi na životu. Sačuvala je tako i tvoga oca koji se poslje rata oženio tvojom majkom i dobio brata i tebe.

Djed je malo zastao sa pričom, imala sam osjećaj da će zaplakati.

Zločine u ovom ratu radili su petokolonaši.Sad ću ti ispričati događaj kojem sam ja svjedočio iz Drugog svjetskog rata u Lici.Partizani po nacionalnosti Srbi obukli bi ustašku uniformu i u ranu zoru dolazili u srpska sela izvlačili ljude iz kuća i nekoliko nasred sela ubili. Zatim se hvalili „Kako će ustaše sve Srbe pobiti“. Tako su ti Srbi bježali u partizane, a to je i bio cilj ovih njihovih divljanja. Eto djete moje što su provokatori i petokolonaši.

Zato ti kažem da naš Ante Gotovina sjedi nevin u zatvoru. Uzmi olovku i piši mu:

Dragi Ante, junače i ponosu moga hrvatskog naroda. Evo čekamo još jedno Porođenje Sina Božjega u svojim hrvatskim domovima. Ti čamiš u haaškom zatvoru samo zato što si ljubio i volio svoju Domovinu Hrvatsku, svoju braću Hrvate. Želim ti na nagovor našeg župnika Don Tomislava uputiti ovu Božićnu čestitku sa željom da već idući Božić budeš u svojoj rodnoj Hrvatskoj, da idući Božić budeš kod svoje obitelji, kao što je i moj tata sa nama. Ja ti ne mogu pomoći da izađeš iz zatvora, ali ću svaki dan moliti Krunicu Blažene Djevice Marije da te ona izbavi iz zatvorskih rešetki, da se vratiš svome domu, svojoj obitelji i svim Hrvatima.

Panika na hrvatski način

2008-11-03T06:01:00.002+05:00

Piše Rudi Tomić iz Kanade na stranici Glasnika. Tekst prenosimo sa Scriba

Kako je Ljubo Grepo nasamario ortake DRUGI DIO

2008-07-29T14:20:00.001+05:00

Mnogo je za reći o slučaju HIDROELEKTRE
NISKOGRADNJE.
Ovaj put odabrali smo pismo koje
je Jerko Ćesić uputio prof. dr. sc.
Anđelku Runjiću, posljednjem komunističkom
predsjedniku Sabora,
poznatijem pod nadimkom
Bambe

Jerko Ćesić
Gradečak lijevi 74 10000 ZAGREB

Zagreb, 9. srpnja 2008.

Prof. dr. sc. Anđelko Runjić rečeni Bombe Britanski trg 12 10000 ZAGREB

Druže Runjiću,
Ja sam .Jerko Ćesić. Osnivač sam MEDITERAN UNION TUNELA. To poduzeće mojim je vlastitim novcem kupilo 59,56 % dionica HIDROELEKTRE NISKOGRADNJE, kojoj ste Vi na čelu Nadzornog odbora.
Vaš partijski sudrug Rade Pilipović, uz svesrdnu potporu Ljube Grepe, povratnika iz Francuske s javnosti još nedostupnim životopisom, maznuo je bez naknade svih tih 59,56 % dionica HIDROELEKTRE NISKOGRADNJE. Sada ih drži, osim na svome imenu, još i na imenima Petra Marića I Nikole Salopeka, dok ih dio čuva u obliku vlastitih dionica HIDROELEKTRE NISKOGRADNJE.
Vi ste druže Runjiću, kao bivši komunistički predsjednik Sabora, iskoristili ukradene dionice kako biste se domogli položaja predsjednika Nadzornog odbora HIDROELEKTRE NISKOGRADNJE, te odatle već godinama crpite nezakonitu apanažu. Ne grize li Vas zbog toga savjest, nije li Vam neugodno, ne bojite li se pravosuđa?
Očekujem Vaše pokajanje. Sve ovo ću dati u novine, te obavijestiti prof. dr. sc, Matu Crkvenca i prof. dr. sc. Juru Radića.

Jerko Ćesić

Priredio: Dr.Tomislav Dragun

Kako je Ljubo Grepo nasamario ortake

2008-06-08T04:03:00.002+05:00

Kliknite na gornju sliku da vidite uvećani tekst.

Tko je ubio Brunu Bušića

2008-05-06T16:35:00.004+05:00

Kliknite naslov i pogledajte dolje na dnu ovaj dokumentarni film

Biografija Brune Bušića
Bruno Busic rodjen je 6. listopada 1939. u zaseoku Busica Draga, Donji Vinjani, Imotski. Svoj knjizevni rad zapocinje u gimnazijskim danima suradjujuci u raznim casopisima. Zbog svojih nacionalnih pogleda i djelovanja izbacen je iz imotske gimnazije, bez prava da nastavi bilo koju skolu na teritoriju Jugoslavije. Nakon dvije godine pauziranja dopusteno mu je zavrsiti gimnazijsko skolovanje. Godine 1964. u Zagrebu je zavrsio Ekonomski fakultet s izvrsnim uspjehom. Dobio je zaposlenje na Institutu za izucavanje povijesti radnickoga pokreta, kojeg je predvodio dr. Franjo Tudjman.Sustavan novinarski rad Bruno Busic zapocinje u "Hrvatskom knjizevnom listu", g.1968, u kojem je uspio naceti teme koje su do onda bile zabranjene, kao sto su rasprave o "amandmanima", o zrtvama rata, o jeziku u JNA i dr. "Hrvatski knjizevni list" bio je uskoro zabranjen, i Bruno Busic, nesto kasnije, postao je suradnik "Hrvatskog tjednika", u kojem je objavio veci broj izvanrednih rasclambi kojima je secirao ruznu jugoslavensku stvarnost i polozaj Hrvata pod komunistickim diktatorskim rezimom.Titovim pucem u Karadjordjevu (Srbija), u prosincu 1971., sruseno je "Hrvatsko proljece", zabranjen je "Hrvatski tjednik", maknuta je vlada SR Hrvatske, osudjeno je na kazne strogim zatvorima i dugorocnim gubitkom radnog mjesta oko 36 tisuca studenata, intelektualaca, radnika, partijskih i republickih sluzbenika. Bruno Busic sproveo je svoju kaznu u najzloglasnijoj robijasnici Stara Gradiska.Poslije izdrzane kazne, pod prijetnjom smrtne kazne koja je trebala biti inscenirana od strane UDB-e kao nesretni slucaj, Bruno odlazi, g. 1975., u emigraciju. U emigraciji je nastavio svoj rodoljubni rad kao pisac odlicnih analiza i kao borac za suverenu i slobodnu drzavu Hrvatsku. Zbog svojih prominentnih zasluga i ugleda kod mlade emigracije bio je izabran apsolutnom vecinom u predstavnicko tijelo Hrvatskog narodnog vijeca.Vrseci svoj veoma vazan zadatak povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, Bruno Busic odlucio se na osnutak novog mjesecnika "Hrvatski list", kojem je bio urednik samo za prva dva broja. Buduci da je bio postao simbol najciscih i radikalnih hrvatskih htijenja, jugo-rezimu je postao velika smetnja i UDB-a na nj vrsi zlocinacki smrtonosni atentat u Parizu, na dan 16. listopada 1978.

--------------------------------------------------------------------------------Ova kratka biografija objavljena je na ovitku knjige Bruno Busic: "Jedino Hrvatska", Toronto - Zürich - Rim - Chicago 1983.

Naš život

2008-04-25T05:00:00.001+05:00

Kliknite na tekst da ga vidite uvećana !

Klevetanje crkve

2008-04-12T01:27:00.001+05:00

Da mediji, čak i čitave medijske kuće u Hrvatskoj nemaju samo cilj zaraditi novac, zabaviti potrošače, propagirati određenu ideologiju i politiku te pridonijeti informiranju i edukaciji, potvrđuje najnoviji postupak Europapress holdinga kojim je vrlo grubo i nečasno dezinformirana javnost. Europapress holding omogućio je vrlo promišljeno i vrlo svjesno nekome - bilo iz svoga sustava bilo nekome izvan toga sustava - neviđen napad na zagrebačkoga nadbiskupa, osobu kardinala Josipa Bozanića, ciljajući Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.
Europapress holding od brojnih svojih medijskih publikacija u čak tri - i to u oba svoja dnevnika, Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, te u tjedniku Globus - plasirao je neistinu iznesenu u naslovu »Penthouse kardinala Bozanića« i podnaslovom u kojem se kaže da se kardinal seli »u dvoetažni stan iznad luksuznog shoping centra«. U dnevnim listovima ta je dezinformacija plasirana kao oglas za novi broj Globusa, i to u Jutarnjem listu od 2. i 3. travnja te u Slobodnoj Dalmaciji od 3. travnja. Taj »oglas« u Jutarnjem listu (a identičan je objavljen i u Slobodnoj Dalmaciji od 3. travnja), koji od sve te tri tiskovine ima najveću nakladu, svjesno je postavljen na uočljiviju desnu stranicu novina a namjerno je oblikovan s toliko kričave crvene boje i umjetno dodanog žutila da ga ni najpovršniji listatelj, a kamoli čitatelj tih izdanja ne može previdjeti. Primijenjeno je vrhunsko dizajnersko i propagandističko umijeće ne samo da bi oglas sa smišljeno neistinitom porukom bio viđen i pročitan nego da bi se krajnje sofisticirano prenijela poruka koja ima više slojeva i više sadržaja - ovisno o čitatelju koliko je »pismen« za takve sofisticirane poruke. Razumije se da već prvo, najpovršnije »čitanje« prenosi neistinu, dezinformaciju, a sva druga, dublja čitanja prenose i insinuacije koje služe diskreditaciji i kompromitaciji i zagrebačkoga nadbiskupa i Katoličke Crkve.
Posebnost je novoga nekorektnog, neetičkog i neprofesionalnog postupka Europapress holdinga u tome što su akteri te konstrukcije i njihovi naredbodavci jako dobro znali da idu u javnost s čistom neistinom.
Globus s nadnevkom od 4. travnja od 88. do 91. stranice - dakle na čak 4 stranice na kojima je objavljeno samo oko 3 kartice teksta - donosi vrhunski dizajniranu medijsku konstrukciju u kojoj je dovoljno pročitati naslov i zadržati se na slikama da bi se »progutala« nimalo bezazlena poruka idejnog tvorca toga nedjela. Uz stvarne fotografije čitatelju odnosno gledatelju ponuđena je i simulacija unutarnjega uređenja stana, i to ne samo rasporeda i arhitektonskih rješenja nego i unutrašnjega namještenja od namještaja do drugih sitnica, tako da nije izostao ni veliki križ na zidu! Namjerno miješanje fotografija sa stvarnim motivima i čiste izmišljotine, fikcije, ostavlja malo prostora čitatelju odnosno gledatelju za razlikovanje stvarnosti od onoga o čemu netko mašta i to pretače u slike koje djeluju vrlo realno. Oprema teksta, počevši od naslova, sadrži podatke koji su plasirani kao neupitne činjenice a svi ti podaci potpuno su neistiniti te dezinformiraju javnost. Sam tekst, premda je pisan puno nijansiranije i s ogradama, ipak uz stvarne činjenice vezane uz objekt u izgradnji u Medvedgradskoj ulici vrvi i insinuacijama i netočnostima. Potpuno je netočno npr. da je predviđeno da bi u tom budućem trgovačkog središtu stanovali svećenici - što se u tekstu uporno višekratno ponavlja - a kamoli zagrebački nadbiskup. No, u cijeloj toj medijskoj konstrukciji tekst je posve sporedan jer je zamišljeno da slike i urednička oprema prenesu bitnu poruku o tobožnjoj raskoši, luksuzu, neskromnosti i drugim negativnostima crkvenih službenika.
Razumljivo je da je na takvo grubo medijsko konstruiranje došlo reagiranje iz Ureda Zagrebačke nadbiskupije za odnose s javnošću u kojem je postupak označen doslovno kao »zlonamjerna podvala«. Jutarnji list je to reagiranje, objavljeno 4. travnja, posve ignorirao a Slobodna Dalmacija objavila ga je u subotu 5. travnja u skraćenoj verziji, no ti »oglasi« za taj broj Globusa nisu više objavljivani.
Posebnost toga nekorektnog, neetičkog i neprofesionalnog postupka Europapress holdinga je u tome što su akteri te konstrukcije i njihovi naredbodavci jako dobro znali da idu u javnost s čistom neistinom, da nije moguće da bi ikoji zagrebački nadbiskup tek tako napustio nadbiskupski dvor, a ipak su to obznanili javnosti. Upravo su željeli izvesti zlonamjernu podvalu pa nisu ni pokušali kontaktirati ni Zagrebačku nadbiskupiju ni svoje suradnike ili djelatnike koji su im također mogli reći istinu. To očituje da je doista riječ o posebnom postupku, specijalnom zadatku, izvršavanje kojega nema nikakve veze s profesionalnim novinarskim ili medijskim djelovanjem već su mediji, osobito dva dnevnika i tjednik Globus, iskorišteni i zloupotrijebljeni za napad i na zagrebačkoga nadbiskupa i na osobu kardinala Bozanića i na Katoličku Crkvu. Neće se vjerojatno nikada saznati tko je taj napad u koji je uloženo puno profesionalnih vještina naredio ili zapovjedio, ali je očito da nekome strašno smeta i institucija zagrebačkoga nadbiskupa, osobno kardinal Bozanić, a i Katolička Crkva u Hrvatskoj te ih treba svim sredstvima diskreditirati. Čista je iluzija da bi odgovorni u Europapress holdingu - nakon što su zbog skandalozne neprofesionalnosti svoga komentatora koji je objavio izmišljeni intervju s predsjednikom Vlade nagradili s nekoliko tjedana odmora i predaha - zbog ovoga skandaloznog neprofesionalnog i neetičkog postupka ikoga pozvali na odgovornost, pa je jasno da donošenje i formalno postojanje »Temeljnih pravila i načela novinarske etike«, na koja su se obvezali novinari te izdavačke kuće kao i priručnik Sanje Modrić »Kako i zašto?« s podnaslovom »Vrijednosti i standardi novinarstva EPH«, nište neće promijeniti kad je riječ o ocrnjivanju i klevetanju Crkve i njezinih ljudi.
Napisao:Ivan Miklenić (Glas Koncila)

Suđenje generalu Anti Gotovini

2008-03-26T19:47:00.004+05:00

Govor prvog odvjetnika generala Ante Gotovine
(ispričavamo se zbog nekih prekida koji sus e dogodili tijekom snimanja tona)

Get this widget

Tito postao "brijunski brand"

2008-03-08T13:22:00.001+05:00

Nacionalni park Brijuni imat će licencirano pravo korištenja imena Josipa Broza Tita, a tim su povodom ravnatelj NP-a Brijuni Ratomir Ivičić te opunomoćenica obitelji Broz, Saša Broz potpisali danas na Brijunima Ugovor o pravu na korištenje licence, odnosno korištenje imena, žiga i lika Josipa Broza Tita u komercijalne svrhe.
Po riječima ravnatelja Ivičića, Brijuni su još prije šest godina prvi započeli priču o Titu, odnosno korištenju Titova imena u komercijalne svrhe tako da je ono danas, kako je kazao, "brijunski brand".
"Mi smo legalisti i nakon što je obitelj Broz zaštitila ime, lik i potpis Josipa Broza Tita stupili smo s njima u kontakt i ubrzo dogovorili način korištenja suvenira koje na otoku prodajemo", istaknuo je Ivičić.
Ustvrdivši kako je to od iznimne važnosti za obitelj Broz, Titova unuka i opunomoćenica obitelji Saša Broz kazala je kako obitelj nikada nije dvojila da Brijunima dopusti korištenje imena, žiga i lika Josipa Broza jer je on, kako je rekla, "za ovo otočje bio posebno vezan".
"Brijuni su i do sada na primjeren način Tita koristili u komercijalne svrhe i jedino je to mjesto gdje se još i dan danas njeguje i čuva sjećanje na njega", poručila je Saša Broz. Dodala je da dok obitelj Broz ne osnuje zakladu za mlade i nadarene ljude kojoj će na čelu biti Titov sin Mišo Broz, deset posto prihoda od prodanih suvenira idućih će se godinu dana uplaćivati Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj u Zagrebu. Tim su povodom danas na Brijunima poseban ugovor potpisali ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni, Saša Broz i ravnateljica Doma Jasna Ćurković Kelava.
"Upravo zahvaljujući Brijunima i obitelji Broz nastavljamo čuvati uspomenu na Tita jer su i ranije u Dom dolazile mandarine s Brijuna", kazala je Ćurković Kelava.
Kako se danas čulo, Brijuni će prodavati suvenire kojima se cijena kreće od 20 pa sve do 1500 kuna, koliko stoji najskuplji suvenir-zlatna igla s Titovim potpisom. U ponudi su šalice s Titovim slikama, knjižice te mandarine od keramike s Titovim potpisom.
Odgovarajući na pitanje novinara hoće li obitelj Broz dati dozvolu Antunu Vrdoljaku za snimanje dokumentarnog filma o Titu, Saša Broz je rekla kako je čudi što je bez natječaja potpisan ugovor o snimanju takvog filma koji je tek nedavno izašao u javnost bez znanja Vijeća HRT-a, a upravo je HRT izdvojio gotovo osam milijuna kuna za snimanje filma o Titu.
"Vrdoljak je posljednja osoba koja bi trebala snimati film o mom djedu jer je izjavio kako je na vijest da je umro Tito pio pjenušac. Takve izjave moja obitelj i ja smatramo gadljivima i stoga sumnjamo u objektivnost jednog takvog dokumentarnog filma", rekla je Saša Broz dodajući kako se boji krivih i tendencioznih interpretacija povijesnih činjenica iz Titova života.
Hina
Komentari (3)

23-05-2007 12:53

film o Titu
u duhu u kojem su odgojeni, gdje se za kritiku, i doslovno "gubila glava", naravno nda je Brozovoj unučici, nemoguće prihvatiti tvrdnje o "djedu, dobrom drugu Titu" kao ratnom zločincu, organizatoru zločinačkog poduhvata protiv vlastitog naroda, a konačno i ubojici koji je i vlastitim rukama lišavao života ljudska bića ! Dakle, u skladu s poznatom komunistiočkom doktrinom upravljanja informacijama : "ZAUSTAVITE REUTERS" (ili neka g.Vrdoljak prekine sa snimanjem "nepoćudnog" filma!)

damir tučkar

23-05-2007 23:23

najveći dželat
Broz je najveći dželat svog naroda u ime komunističke ideje. Mnogi narodi su imali svoje dželate npr Rusi Staljina, Englezi više njih: Henrik VIII, Cromvel pa eto i mi Hrvati se imamo čime ponositi, blago nama. Imamo svog dželata. Brozovima preporučujem da poromjenu prezime.

Bosanac

27-05-2007 09:03

najveći dželat
Hrvatski svjetski kongres Hrvatske svjetske igre HKZ u Švicarskoj HOUS - Hrvatski ognjištari u Švicarskoj Da li je Tito zaslužio spomenik? Komunizam – Najkrvavija ideologija 20-tog stoljeća Piše Osvin Gaupp U Hrvatskoj se spomenici ili obilježja bilo kojem djelatniku iz doba NDH (Budak, Francetić) žustro uklanjaju, bez rasprave o stvarnim djelima dotičnih. Ne želi se provocirati Europu sa bilo kojom i mikroskopski malom sumnjom da bi jedan ili dva Hrvata mogli evocirati uspomene na jedan totalitarni režim. Specijalno sada kada želimo postići uvjete za pregovore o ulasku u EU. I onda su nepoznati počinitelji u noći od 18. na 19. prosinca 2004. eksplozivom skinuli glavu Titovom spomeniku u Kumrovcu. Digla se čitava relevantna hrvatska medijska javnost na noge i osudila taj čin kao barbarizam i povredu osjećaja svih žrtava fašizma. U osudu tog "oskvrnuća" maršala uključila se i oporba, što je zbog njihovih komunističkih korijena sasvim razumljivo, a uključila se i vlada, i to opet zbog bojazni da skidanjem sa pijedestala "antifašističkog borca" ne uznemirimo Europu. A što su ustvari svi osudili? Osudili su jedan čin koji se u Titova vremena prakticirao na veliko kako na spomenicima, uglavnom hrvatskim, tako i na živim ljudima, prije svega Hrvatima. Istina, nisu se uvijek doslovno skidale glave, ali za razliku od Titovog spomenika koji od 11.04.2005. opet stoji u punom sjaju, ljudi su bili definitivno likvidirani, da upotrijebim tadašnju terminologiju kojom su se opisivala umorstva nepoželjnih. Ima i glasova koji tvrde da je Titov spomenik umjetničko djelo i kao takvo ga treba sačuvati. Na kraju krajeva to je djelo našeg velikog kipara Antuna Augustinčića. Tu treba podsjetiti da je taj isti umjetnik napravio i spomenik Anti Paveliću. A ono što Fumiću i drugovima koji odlaze na hodočašće u Kumrovec nikako nije jasno, ali i očito i većini zapadnih Europljana, jer nisu bili direktno pogođeni, pokazuje tabela najvećih krvnika 20-tog stoljeća. Najkrvaviji diktatori 20-tog stoljeća Diktator Ideologija Država Razdoblje Broj žrtava u mil. Josef V. Staljin komunist SSSR 1929 – 53 42,67 Mao Tse Tung komunist Kina 1923 – 76 37,83 Adolf Hitler fašist Njemačka 1933 – 45 20,95 Chang Kai Shek fašist Kina 1921 – 48 10,21 Vladimir I. Lenjin komunist SSSR 1917 – 24 4,02 Tojo Hideki fašist Japan 1937 – 45 3,99 Pol Pot komunist Kambodža 1968 – 87 2,40 Yahya Khan militarist Pakistan 1971 1,50 Josip Broz Tito komunist Jugoslavija 1941 – 87 1,17 (Izvor: www.hawaii.edu.powerkills) Najveći zločini u povijesti počinjeni su u ime nekakvih ideologija, jer se onda mogu opravdati sa "višim ciljevima". Makar se statistika uvijek treba promatrati sa skepsom i dobrom dozom zdravog razuma, ipak tabela nedvosmisleno pokazuje da je u 20-tom stoljeću najviše zločina počinjeno u ime komunizma. Zna se čuti argument da se ti zločini ne mogu poistovjetiti sa zločinima fašizma, jer eto oni su učinjeni u namjeri da se stvori jedan bolji svijet, dok fašistički zločini proizlaze iz rasizma. I to stajalište zastupaju upravo oni, koji nas u slučaju naših haških optuženika uvjeravaju, da je zločin zločin bez obzira iz kojih razloga je počinjen. A istina je, da su oba režima u suštini vrlo slična i po ideologiji i po metodama održavanja vlasti. I dok jedan sistem definira rasnog, drugi vidi klasnog neprijatelja, a oba sistema bezobzirno likvidiraju sve neistomišljenike. I gdje je tu razlika? A naš Tito je sa svojim skromnim sredstvima uspio zauzeti respektabilno 9-to mjesto na toj ljestvici najkrvavijih diktatora. I dok su Staljinovi spomenici srušeni, a da se u Europi nitko nije bunio zbog oskrvnuća "antifašiste", mi drhtimo da li će kumrovečki događaj uzbuditi Europu. A ime Tita još uvijek obilježava jedan zagrebački trg u centru grada. Bez obzira na to što dijelimo europske stečevine demokracije i antitotalitarizma. Zanemarujući metode kojima se je Tito služio u postizavanju prije svega svojih osobnih ciljeva, može se postaviti pitanje kako bi Hrvatska izgledala da ga nije bilo i da li rezultat opravdava žrtvovanje hrvatskih kćeri i sinova na tom putu. Drugim riječima, da li bi bez Tita ostvarenje samostalne Hrvatske bilo uopće moguće? Mislim da je u Hrvatskoj nemoguće naći konsens u odgovoru na to pitanje i da će ono prema tome uvijek ostati otvoreno. Ali sigurno je, da Titove misli nikad nisu išle u pravcu samostalne Hrvatske i da je on za očuvanje Jugoslavije bio spreman Hrvatsku i žrtvovati. Kao i neki današnji političari bio je široke ruke prema susjedima. Srijem i prelijepu Boku Kotorsku, stare hrvatske zemlje, izgubismo zahvaljujući Titu zauvijek. I to usprkos toga što je napisao jednu misao koja je vrlo aktualna i koju bi svaki naš političar trebao slijediti: "Treba služiti svom narodu, a ne tuđinu" (Enciklopedija aforizama, Epoha, 1968 ) . Tito se vlastite izreke nije držao. Ili pri toj izreci nije mislio na hrvatski narod. Spomenika u Hrvatskoj nije zaslužio! Milan Grol Podnoseći ostavku na mjesto podpredsjednika u prvoj poslijeratnoj jugoslavenskoj vladi, sastavljenoj pod pritiskom Britanaca od Tita i Šubašića, Milan Grol je izjavio: "Ovo nije država nego klaonica" .

KRAĐA

2008-02-23T05:30:00.003+05:00

Što se to događa u susjednoj zemlji možete vidjeti na ovom filmu.Jesu li u pitanju prosvjedi ili čisto nasilje i krađa procjenite sami nakon što vidite ovaj prilog televizije B92.